Uzašao je na nebo pred nama da nam pripravi mjesto

U Z A Š A Š Ć E

(B-2011)

Slaveći danas blagdan Isusova uzašašća u nebo razmatramo o njegovom značenju za nas. Ponajprije u nama se budi udivljenje zbog slave koja nam se pokazuje na kraju zemaljskog Isusovog spasenjskog djelovanja, a onda u tome vidimo najavu i naše slave. Ukratko rečeno: Isusovo uzašašće u nebo jasno pokazuje da on nije promašio svoj život na zemlji. A izgledalo je u jednom trenutku da je sve bilo uzalud: sva dobrota, sva čudesa, nasukala su se na smrti na križu. No, upravo uzašašće pokazuje da je to bila ne samo kratkotrajna nego upravo prividna pobjeda zla i grijeha – prava pobjeda i vječna budućnost pripada ljubavi koja je bila sposobna žrtvovati se do kraja, do smrti.

Svojim uzašašćem u nebo Isus se vraća ‘o desnu’ svome Ocu, čiju je ljubav prema ljudima potvrdio do krajnjih granica ljudskih mogućnosti: umro je za ljude. A to je i bila zadaća koju je Isus od Boga Oca dobio među ljudima i za ljude: posvjedočiti im da ih Bog ljubi, makar koliko ga to svjedočenje koštalo. Biti nekome ‘o desnu‘ znači biti počašćen, biti priznat od toga nekoga. Ako je Isus o desnu Boga Oca, znači da je taj Bog Otac priznao to Isusovu djelo svjedočenja Božje ljubavi do krajnjih ljudskih granica: do smrti. Već je uskrsnuće najavilo da ta smrt na križu nije bila poraz nego cijena koju je zbog ljudske zloće platio Isus. Uzašašće uskrslog Isusa na nebo pak je na neki način dopuna uskrsnuća, konačno ostvarenje onoga što je uskrsnućem započelo. No, ‘taj koji je uzašao‘ ujedno je obećao da će ‘ponovno doći‘ i to ne samo da kao turist  ‘malo razgleda‘ kako izgleda svijet mnogo godina nakon njegova odlaska s ovoga svijeta i uzašašća u nebo, nego će doći ‘suditi žive i mrtve‘ – a to znači: sve ljude. Da će suditi ‘žive’ možemo razumjeti da će to biti oni ljudi koji će na svršetku ovoga svijeta živjeti kao ovozemaljski ljudi, a da će suditi ‘mrtve’ možemo razumjeti da će to biti ljudi koji će u vrijeme svršetka ovakvog zemaljskog načina postojanja već biti ‘mrtvi’. Ali samo mrtvi za ovaj svijet, ali ne i za vječnost – jer mrtvima inače nema smisla suditi.

Naša budućnost u uzašašću nuka nas i nadahnjuje da zauzeto živimo na ovome svijetu, da ne budemo lijeni za dobro. Tako možemo razumjeti upit anđela koji je bio upućen svim svjedocima Isusova uzašašća: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“ Isus će ponovno doći! Zato treba pripraviti i sebe i svijet da bude spreman za taj novi dolazak! To je poziv i zadatak za sve Isusove učenike do konca ovoga svijeta. To vrijedi za sve ljude koji će nastojati životom biti Isusovi: neće smjeti stajati i gledati nego riječima i djelima svjedočiti Božju ljubav prema ljudima, i Božju umješanost u događanja u svijetu. To svjedočenje Isusovih ljudi više će puta tražiti od njih ozbiljan napor i žrtvu. Poznata su vremena kad su mnogi Isusovi ljudi – kršćani – čak i umirali za Isusa: to su brojni mučenici kojima mi niti ne znamo imena. Vrlo vjerojatno od nas kršćana na ovim prostorima i u ovim vremenima neće se tražiti takva žrtva života, ali je posve sigurno da se traži svjedočenje kršćanskog življenja u svojoj svakodnevici. I zato mi kršćani i ne možemo i ne smijemo biti posve isti kao drugi ljudi, neprepoznatljivi po svojim riječima i djelima u svojoj svakodnevici života. I, naravno, pritom ne možemo biti tužni što mi kršćani ‘ne smijemo krasti, a drugi mogu‘, što ‘ne smijemo psovati, a drugi mogu‘, što mi ‘moramo nedjeljom na sv. misu, a drugi ne moraju‘.  Tko se tako osjeća, tko se tako ‘žalosti’, taj jasno pokazuje da uopće ne razumije vjeru kojoj pripada, pa makar je primio sve sakramente i makar je upisan u sve vjerničke knjige. Mi kršćani se trudimo ne činiti loše – sve ovo što je malo prije rečeno i još mnogo toga drugoga – jednostavno zato što želimo biti ‘dostojni kršćanskog imena‘, što želimo biti što vjernija slika svoga Stvoritelja. Naravno, da nam zbog ranjenosti istočnim grijehom to više puta – pa i često puta – ne uspijeva, ali se onda za te svoje neuspjehe kajemo, i onda se opet i opet iznova trudimo ostavljati trag dobra. Nezaobilazna pomoć i nadahnuće u tom našem nastojanju su nam Isusovi sakramenti i molitva. Pa kao što ni jedan sportaš bez treninga ne može postići vrijedan rezultat, tako niti jedan kršćanin ne može bez molitve i sakramenata uistinu kršćanski živjeti. Mnogo je primjera koji to pokazuju.

Onaj koji je uzašao, otišao je ‘pripraviti nam mjesto‘ – kako je to Isus jednom zgodom rekao – i zato s pravom računa da ćemo mi jednom stići na to ‘pripravljeno mjesto‘. Ta Isusova ponuda ‘mjesta’ u vječnosti jest ponuda koja se ne da ni s čim na ovome svijetu usporediti. Uistinu smo mi ljudi počašćeni onim što nam uskrsli Isus nudi u vječnosti, ali on hoće da i mi uložimo svoj trud, svoje sposobnosti – a dovoljna je i samo: ‘sposobnost kajanja‘. Ali će svatko od nas i zadovoljnije i sretnije živjeti ako i u ovaj život na zemlji unesemo vrednote neba, ako već na proputovanju ovim svijetom – u radostima i teškoćama – po vjeri znamo da je to naše putovanje prema nebu. Tada se i nevolje lakše podnose, tada su i sretni događaji još radosniji – jer nas k vječnoj radosti neba vode. Isus nas u nebo zove… pa, u nebu se našli.