Važno je posložiti si vrednote
16. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Usred smo ljeta kada brojni turisti putuju na razna mjesta: po vlastitom izboru i prema svojim mogućnostima. Malo prije smo čuli kako su tri neimenovana putnika iznenada došli u posjet Abrahamu. Po razvoju događaja je očito da to nisu bili turisti već ‘putnici na zadatku’. Opis je poprilično detaljan: za dnevne žege Abraham je sjedio pred ulazom u šator. Valjda je malo i zadrijemao i kad se prenuo iz sna pred sobom je ugledao tri čovjeka. Zanimljivo je zamijetiti da ih nije pitao tko su i što im treba nego ih je odmah pozvao da mu se pridruže. Znak dobrodošlice bilo je pranje nogu, jer su putovali kroz prašnjavu pustinju, a znak gostoljubivosti bilo je ponuđeno jelo.
Iz ovog opisa je očito da je Abraham u tim nenadanim gostima vidio nešto više u nutrini svoje duše negoli je vidio tjelesnim očima. To se vidi i iz njegovih riječi zašto to sve čini: „Ta svome ste sluzi navratili.“ A Abraham je imao brojne sluge koji su napasali njegova stada ovaca, koza, goveda i deva. Taj boravak nepoznatih gostiju kod Abrahama baš i nije kratko trajao. To se vidi po pripremljenoj hrani: svježe pečeno meso i tijesto. Još je važno zamijetiti da je sam Abraham posluživao goste, a nije to prepustio svojim slugama, a on bi se priključio gostima. Abraham je sam posluživao goste.
Da ti gosti nisu bili tek obični ljudi vidi se po njihovom obećanju da će Abrahamova žena Sara ‘u ovo doba iduće godine imati sina’. To je bilo istinsko iznenađenje i za Abrahama i za njegovu ženu Saru jer su oboje bili u odmakloj životnoj dobi: kad se ljudima više ne rađaju djeca. Po kasnijem razvoju događaja mi sada znamo da je to sve bilo izraz posebnog Božjeg izbora Abrahama kao začetnika izabranog Božjeg naroda. I više je toga u Abrahamovu životu bilo čudesno ali nije bilo za Abrahama lako. S čudesnim povjerenjem u Boga Abraham je i po ljudski vrludao: u čemu nam je najpoznatija njegova namjera da zakolje vlastitog sina Izaka kako bi Bogu dokazao koliko ga poštuje. Bog mu je bio važniji negoli vlastito dijete. Da danas nije tako pokazuju nam poluprazne crkve na nedjeljnim sv. misama: nema ni roditelja ni djece!
I događaj opisan u današnjem evanđelju također nam pokazuje zamjenu životnih vrednota. Zbilo se to u kući dviju sestara: Marte i Marije. Obje sestre su s radošću i poštovanjem primile Isusa u kuću. Marta se odmah prihvatila posla oko pripremanja hrane da Isusa pogosti kako najbolje zna i umije. Sestra Marija pak je sjela do Isusovih nogu i slušala ‘riječ njegovu’. Vrlo vjerojatno je Marija sjela na pod – drveni ili zemljani – i tako je slušala Isusa kao učitelja. Naime, onda je bila praksa da su učenici sjedili kraj nogu učitelja koji je sjedio na klupi ili stolici – svakako malo poviše od učenika. To je bio i vanjski i unutarnji znak poštivanja učitelja. Tek uzgred rečeno: koliko se danas poštuju učitelji koje kritiziraju i omalovažavaju učenici, a nerijetko i njihovi roditelji. Tako za lošije ocjene učenika često nije kriva njihova nemarnost nego učitelji jer – ili ne znaju učenicima predavati gradivo ili ih premalo ocjenjuju. A odlikaša nikad više.
I onda je Isus ukorio Martu da se previše brine za prolazno i pohvalio Mariju da je izabrala ‘bolji dio, koji joj se neće oduzeti’. Drugim riječima: mnogo toga je prolazno u našem životu i ima svoju vrijednost no pretjerana briga za prolazno može čovjeka odvratiti, baš spriječiti, da se brine i za ono neprolazno, za vječno. A već sam pojam ‘prolazno’ pokazuje da će jednom postati ‘bivše’, dakle nevažno.
Opet valja reći, kako se ono kaže i po stoti put, da je svaka nedjelja poziv i poticaj ljudima da nekako ‘poravnaju’ životne vrednote: što je najvažnije, što je važno, što je nevažno, i što je posve nevažno. Dakako, nisu te vrednote jednako posložene u svim životnim dobima: djetinjstvo, mladost, zrelo doba i starost nemaju iste kriterije životnih vrednota. Međutim je opasno do starosti odlagati procjenu i brigu za vrednote jer je pitanje da li će se u starosti netko uopće sjetiti onoga što mu je bilo posve nevažno cijeli prijašnji život. I drugo pitanje: a kad to čovjek postane star? Jer svatko je od nas svakoga dana samo jedan dan stariji.
Da to nije lako ni popularno govoriti ljudima svjedoči nam i apostol Pavao u svojoj Poslanici Kološanima. Piše da trpi dok ljudima naviješta Božju riječ. Iznenađenje je da ‘se raduje dok trpi’. Ma nije apostol Pavao malo ‘pošandrcao’ nego je dobro posložio životne vrednote. On po vjeri zna da je to trpljenje prolazno, a korist od prihvaćanja Božje riječi koju on govori ljudima za te ljude je trajna, vječna. Pa nešto slično živite i vi roditelji dok se brinete za svoju djecu. Znamo da ni materijalna briga ni odgoj nisu često lagani. Djeca i mladi se često bune jer životne vrednote koje im predstavljaju razni mediji, koji su bučni, blještavi i prodorni, nisu često puta u skladu s vrednotama koje nudi, i na koje poziva, kršćanska vjera. Da, da, doista su često u neskladu.
Zato je dobro primiti Isusa u svoju kuću kao sestre Marta i Marija. I nama će onda Isus reći koje su životne vrednote prolazne i koje su trajne. Reći će nam više puta pa na kraju životnog puta nećemo biti iznenađeni da smo samo za prolazno živjeli. A svaki dan je trošenje toga prolaznoga i približavanje vječnoga. Sada biramo i odlučujemo se kakva će nam vječnost biti. Nije uvijek lako, ali… ali je vrijedno.
