Važno je znati ‘zašto’ se živi

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Sjetimo se zakratko evanđelja prošle nedjelje: ‘dva po dva‘ apostola bila su poslana od Isusa ‘propovijedati obraćenje i izgoniti zloduhe‘. Današnje evanđelje nam govori kako su se ti apostoli vratili Isusu i pripovijedaju mu ‘što su činili i naučavali‘. Isus ništa ne komentira nego ih šalje na odmor. I premda su se zaputili na ‘samotno mjesto‘ izgleda da odmor nisu našli. Očito su ljudi bili zainteresirani onim što su apostoli govorili i činili, pa su htjeli i dalje slušati što govore i gledati što čine. I zato nisu žalili truda i vremena ponovno potražiti apostole. I kad je Isus vidio toliko zainteresiranoga mnoštva ljudi sam ih je počeo ‘poučavati mnogočemu‘.

Da, važno je to čuti: da su ljudi tražili apostole i Isusa. Posve sigurno je bilo i onih ljudi koji nisu prihvaćali apostole, kako im je to Isus i rekao kad ih je slao ljudima, pa su apostoli trebali ‘otresti prah sa svojih nogu njima za svjedočanstvo‘, i ti ljudi nisu ni naknadno tražili apostole. Te ljude ni Isus nije mogao dodatno poučavati mnogočemu. Jednostavno: ako čovjek nešto neće čuti, onda se neće niti truditi da o tome nešto više sazna.

Tu možemo i trebamo i sami sebe ispitati: oko čega se mi trudimo… što je nama važno saznati, što želimo pobliže upoznati!? Tko se želi baviti nekim poslom, onda se o tome interesira: upiše se u školu ili neki tečaj koji govore o tom poslu… ili si barem nabavi knjige pa sam doma o tome uči. Nije li onda poprilično čudno ako se čovjek ne interesira o tome zašto živi?! Barem onda kad zađe u neku ozbiljniju životnu dob. Ne samo ‘kako živi‘ nego i baš ‘zašto živi‘! Naime, načini života su raznim ljudima različiti, i to vrlo različiti, ali smisao života bi trebao biti isti: postići onu trajnu sreću za kojom čovjek tijekom cijeloga svoga života čezne! Posve je sigurno da tu ‘puninu sreće‘ nitko od ljudi ne postigne, ma kako dugo živio i ma koliko uspjeha u životu dosegnuo. Jer i jako dugi život i velike postignute uspjehe u konačnici ‘sruši smrt‘! A nju nitko izbjeći ne može! Istina je da se povremeno pojave ‘obećavajuće vijesti‘ da će napretkom znanosti ljudski život biti jako, jako produljen. Rado priznajemo da je napretkom znanosti ljudski život doista produljen. Ali da traje i sto i dvjesto godina… i to je malo, jako malo, u odnosu na čovjekovu čežnju da ‘živi vječno‘. Dakle, znanost pomaže ‘kako‘ da se živi, ali ništa, baš ništa ne govori o tome ‘zašto‘ se živi. Tu ‘prazninu smisla života‘ upotpunjava religija i vjera.

Nije tajna da u svijetu ima puno religija i vjera koje nude svoje rješenje o smislu čovjekova života. Najčešće čovjek prihvaća onu u kojoj je rođen i odgojen. Onaj koga to više zanima nastojat će upoznati više religija i vjera pa onda prihvatiti onu za koju ocijeni da je najbolja, da daje najbolji odgovor o smislu ljudskoga života. Mi kršćani vjerujemo da je Kristovo uskrsnuće, koje je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća, najbolji odgovor o smislu čovjekova života. I zato se onda kršćani trude što bolje upoznati svoju vjeru kroz čitanje knjiga, osobnom molitvom i primanjem sakramenata, a tjedni susreti s uskrslim Isusom i drugim kršćanima na nedjeljnoj sv. misi su svakako jedan od boljih načina rasta i ustrajnosti za život po vjeri. Ako ne prije, a onda je valjda s ‘pedesetim godinama života‘ nastupilo vrijeme za ovakvo ozbiljno pitanje: ‘zašto živim‘?! Ne zato da se čovjek ‘uplaši‘ nego zato da vidi ‘gdje je‘ i ‘čiji je‘?! Bez spoznaje ‘zašto živi‘ čovjek se lako pogubi: bilo u obijesti bilo u očaju.

Nešto je o tome progovorio i poznati psihijatar Gruden, a povodom nedavnog tragičnog ubojstva i samoubojstva majke i djeteta. On kaže da se treba ‘učiti živjeti‘, živjeti i s problemima. „Muž i žena će sjesti i razgovarati o tome treba li im novi frižider, ali neće razgovarati o sebi i svojem braku te kako da njih dvoje budu sretniji. Nitko nas, ni u školi ni u crkvi ni u obitelji, ne uči životu. Ne uče nas da moramo znati svladati život općenito pa tako posebno i brak gdje postoji druga osoba, rodbina, djeca… Moramo naučiti znati odgovoriti toj svojoj ulozi. Mi učimo koji su sve bili kraljevi, kad je bila koja bitka, no životu nas nitko ne uči i ne znamo živjeti.“ – kaže prof. Gruden.

Ja se ne bih u potpunosti složio s prof. Grudenom da se u Crkvi o tome ne govori, jednostavno zato što se baš na svakoj sv. misi govori o tome. Uvijek smo najprije pozvani da se svatko pokaje za svoje grijehe: prema svojim bližnjima i u svome poslu… onda slušamo misna čitanja koja opisuju Božje djelovanje među ljudima: bilo da su ljudi Boga prihvaćali bilo da su ga odbijali… na kraju sv. mise bivamo pozvani da to što smo doživjeli, a s potporom Božjeg blagoslova, nastojimo u slijedećem tjednu u život provoditi. Problem bude u tome što mnogi ljudi i ne idu na sv. misu, ili ako idu, to vrlo površno slušaju – čast izuzecima – ono što tamo čuju.

Evo konkretnog primjera nemarnosti u sudjelovanju u sv. misi. Ovih ljetnih dana, kad su svi učenici doma, vrlo rijetko unuci i praunuci dođu na sv. misu za svoje pokojne, jer ih roditelji ‘poštede’ da mogu spavati. A premda u svojoj životnoj dobi ne shvaćaju dubinu sv. mise, bilo bi dovoljno za početak da se barem priviknu da je to nešto važno, da je to vrijedno odricanja komocije spavanja toga jednoga dana, za pokojne članove svoje obitelji. A onda kako budu rasli u spoVažno je zznaji života i vjere, to će im sv. misa postajati važnim dijelom vjerničkog i ljudskog života. Na sv. misi se doista dovoljno govori o smislu i cilju ljudskoga života, koji je vrijedan i kad se lijepo i kad se teško živi. Jer je onda taj, i lijepi i teški život put, put prema cilju. I onda sve, i lijepo i teško, ima smisla. Da, kršćanska vjera puno, jako puno, govori i svjedoči o smislu ljudskog postojanja: od Boga smo stvoreni za vječnost – naravno, po našim roditeljima – a radosti i teškoće su sastavni dio putovanja prema vječnosti. Zato putujmo kroz život s našim bližnjima, takvima kakvi jesu, i s uskrslim Kristom koji nam je životni put osvijetlio i cilj i smisao pokazao.