Velika Gospa nam je putokaz i cilj kamo trebamo stići

VELIKA GOSPA

(A-2023)

         ‘Eto, stigli smo’ riječi su mnogih putnika koji nakon duljeg putovanja stignu na cilj kamo su se uputili. Ako je putovanje iz raznih razloga bilo naporno, olakšanje zbog dolaska na cilj još je i veće. Jednako tako kad se završe neki važni poslovi: na kući, na gruntu, u poljoprivredi također se čuju riječi olakšanja.

Tako nekako možemo danas odahnuti i mi vjernici dok slavimo Veliku Gospu. Taj naziv Velika dobila je zato jer je stigla na cilj ljudskoga životnog putovanja: u radost neba. Jedan pripadnik ljudsko roda – Marija – već je tamo kamo i mi putujemo.

Velika Gospa – Mala Gospa: znamo, ista je to Gospa: Marija, Isusova Majka. Mala Gospa je bila kad se rodila – nedavno smo proslavili njezine roditelje sv. Joakima i sv. Anu. Velika Gospa je postala kad je tijelom i dušom uznesena u nebo. Tako je Marija postala prvim ljudskim bićem koje je postiglo konačnu svrhu i smisao svoga postojanja: živjeti vječnost u radosti neba. Tako nam je ona svojevrsni putokaz kamo je nama ljudima stići da bismo se posve ostvarili kao vrijedni Božji stvorovi.

Sveti Ivan evanđelista u Knjizi Otkrivenja pokušava na donekle ljudima shvatljiv način opisati tu vječnost u koju je Marija uznesena. Ta Knjiga otkrivenja ujedno je posljednja knjiga Biblije – nakon te knjige više nije ništa dopisivano u Bibliju. Mogli bi reći jednostavno: Božja objava ljudima je završena. Sad smo mi ljudi na redu: tu Božju objavu prihvatiti, nastojati po njoj živjeti ili se na tu objavu posve oglušiti. Naravno, postoji i nekakav srednji put: da više puta budemo čestiti Božji stvorovi, a više puta i grješni Božji stvorovi. Zato se ljudi obraćaju Mariji da im bude putokaz, nadahnuće i ohrabrenje na životnom putu. O tome nam svjedoče brojna Marijina svetišta širom svijeta i još brojniji hodočasnici koji u milijunima svake godine dolaze k Mariji s molitvom za potporu na životnom putu i sa zahvalnošću za uspjeli hod ovom zemljom.

Mnogi vjernici pred kipove i slike Marije stavljaju cvijeće i svijeće. No, valja nam se podsjetiti da Mariji na životnom putu nisu, slikovito rečeno, stalno cvale ruže. Naime, od rane mladosti događale su joj se neočekivane stvarnosti. Marija je bila jedino dijete svojih roditelja. Rođena je već u njihovoj dubokoj starosti, u životnoj dobi kad ljudi više ne rađaju djecu. No, premda je Marija bila jedinica u obitelji ipak nije bila razmažena nego ljudski i vjernički pravilno odgojena. Zato se i Marijina mama Ana često prikazuje s knjigom u ruci – i na našem oltaru Imena Isusova je tako prikazana. Posve sigurno sv. Ana nije znala čitati i nije pročitala ni jednu knjigu nego je ta knjiga u njezinoj ruci simbol znanja i mudrosti odgoja.

Kao mlada djevojka Marija je bila zaručena za mladića Josipa i valjda su već pripremali svadbu. A onda se iznenada pojavio anđeo Gabriel s ponudom da bude Majka Božjeg Sina. Bila je ona pobožna djevojka i sigurno se često molila Bogu: kod kuće i u sinagogi. To joj je bilo kao ‘dobar dan’, nešto posve obično. Ali kako da bude majka Božjeg Sina?  Zato je po ljudski pitala: „Kako će to biti?“ Niti nakon anđelovog pojašnjenja Mariji sigurno nije sve bilo jasno nego je vjernički prihvatila Božju ponudu. I još je imala muku: zaručniku Josipu pojasniti što se je to dogodilo. No, izgleda da Marija nije to morala pojasniti zaručniku Josipu – i tu joj je anđeo pomogao: pa je on Josipu rekao da se ne boji službe u koju je izabran, posredno preko svoje zaručnice Marije.

Danas pak smo u evanđelju čuli da se Marija nije uzoholila zbog božjeg izbora. Po anđelu je saznala kako je i njezina rođakinja Elizabeta čudesno začela dijete. Čudesno: u svojoj starosti. I bez posebnog poziva Marija je pohitala u pomoć trudnoj rođakinji. To je dobro zamijetiti: Marija je pohitala! Naime, u životu ljudi često puta budu propuštene mnoge šanse za nešto dobra učiniti, i pojedincu i zajednici u kojoj se živi, zbog predugog ‘premišljavanja’. I onda ‘ode baba s kolačima’ kako se to slikovito veli. Marija i dalje sebe drži ‘neznatnom službenicom Božjom’ i ‘veliča Boga što joj je to učinio‘.

I tako su Marija i Josip prihvaćajući Božji poziv i ponudu pomogli da se rodi Isus, Božji Sin i Sin Čovječji. I zato je bilo dostojno da Isusova Majka kao prva od ljudskog roda uđe u nebesku slavu i dušom i tijelom. Zato sv. Pavao piše u Poslanici Korinćanima da je Isus za ljude prvorođenac u postizanju vječnosti u nebu. Isus kao Bogočovjek otvorio je vrata neba za sve ljude koji ga vjerom prihvate. Za lakše razumijevanje valja nam znati da su u vrijeme apostola Pavla prvorođenci nastavljali obiteljsku lozu i obiteljski posao. Prvorođenci su dakle bili nekakvi ‘garant’ daljnje uspješnosti obitelji i posla. Tako i svi ljudi po Isusu prvorođencu mogu nastaviti svoj život na zemlji i postići život u nebu: u društvu Velike Gospe i svih Božjih ljudi. Isus je garant da je to moguće, a Marija je prva od ljudi to u punini postigla. I mi tamo stigli, i mi se tamo našli.