Velika Gospa – putokaz čovječanstvu
VELIKA GOSPA
(B-2021)
Zanimljivo je zamijetiti kako svake godine Veliku Gospu kalendarski slavimo prije Male Gospe. Marijino uznesenje u nebo slavimo prije negoli Marijino rođenje. A u stvarnosti, u njezinom životu je očito bilo drukčije: Marija je ipak prije rođena – Mala Gospa – negoli je na kraju zemaljskog života na nebo uznesena – Velika Gospa. U takvom rasporedu slavlja dolazi nam poruka: zbog Marijina uznesenja u nebo postalo nam je važno i njezino rođenje. Jednostavno kao ljudi želimo slaviti i njezino rođenje.
Pri nama ljudima je obrnuto: često se najviše slave oni prvi rođendani u životu, a oni kasniji se propuštaju slaviti. A stvarno je više razloga slaviti one kasnije rođendane, poslije sedamdesete i osamdesete, jer mnogi ljudi nisu doživjeli te godine. One prve dožive praktički svi. Ipak tijekom života može netko doista postati takav čovjek da njegovi bližnji baš i nemaju razloga slaviti rođendane. Nad kasne rođendane nadvija se sjena skorog prestanka i tu valjda leži nevoljkost proslave onih rođendana s puno godina.
No, upravo proslava blagdana Velike Gospe nam nosi poruku da ni rođendani s velikim brojem godina nisu tužni jer ukazuju na vječnost koju nam je podario Isus svojim uskrsnućem. A bez vječnosti sve u životu ljudi traje kratko i prekratko. Bude li u nekoj budućnosti, skoroj ili dalekoj, medicina uspjela produljiti ljudski život na stotinu i više godina, i te godine će jednom proći – i to uvijek brzo i prebrzo. Zato je važnije znati, vjerom znati, da sve godine na ovome svijetu jesu putovanje prema svijetu vječnosti.
I Marija je svoj zemaljski život završila smrću nama nepoznatog dana i godine. Budući da je Marija po smrti odmah prenesena u nebo to se za Mariju voli reći da je usnula. Kao kad mi zaspimo pa se za kratko vrijeme, najčešće drugi dan, probudimo. Događaj opisan u današnjem evanđelju jasno nam pokazuje da je Marija bila skromna žena svjesna posebnog Božjeg dara. Kad joj je anđeo Gabriel donio Božju ponudu da bude Majka Božjeg Sina saznala je za trudnoću svoje postarije rođakinje Elizabete. I znala je da će Elizabeta uskoro trebati njezinu pomoć kad se rodi dijete… i zato je pohitala pomoći Elizabeti. Ne znamo da li joj je pritom donijela i kakve darove, znamo da je donijela sebe. I ostala je pri Elizabeti oko tri mjeseca – dakle sve vrijeme Elizabetina oporavka od poroda. Marija je imala vremena za bližnje, imala je oči i uši koje su vidjele i čule tuđe potrebe, imala je ruke i noge koje su pomagale.
Očito zato mnogi vjernici stoljećima hrle k Mariji za pomoć u posebnim prilikama i neprilikama svoga života. Osobito se to primjećuje u marijanskim svetištima uz pojedine dane i blagdane. I mi smo jučer hodočastili Majci Božjoj Bistričkoj, a za mjesec dana i mi ćemo u našoj župi proslaviti Majku Božju Žalosnu. Isusovu Majku Mariju doista se časti i proslavlja pod brojnim imenima: bilo po mjestima gdje se časti… bilo po posebnim potrebama za što ju se moli. Tako su nam poznati brojni nazivi za Mariju u litanijama.
Običan svakodnevni život Isusove Majke Marije pokazuje nam da je vrijedno živjeti svoju svakodnevicu, i ujedno nas poziva da imamo oči i uši, noge i ruke za pomagati bližnjima. Da bi tako živio čovjek si mora ‘naći vremena’, vremena za ljude. Promotrimo li malo svoj život lako ćemo pronaći vrijeme koje smo ‘uzalud potrošili’, praktički ga izgubili, na sporedne i nevrijedne stvarnosti, a naši bližnji su ostali bez nas. Pritom se ne misli samo na neke ‘daleke ljude’ kojima nismo pomogli nego i na svoje vlastite ukućane za koje nas ‘nije bilo doma’.
Danas se puno govori o ‘pandemiji virusa’, a svijetom našega vremena vlada još veća i razornija ‘pandemija mobitela i Interneta’. Zaraza počinje vrlo rano: već se dosta maloj djeci dade mobitel u ruke – nekad dječji a nekad i onaj pravi – da se zabavljaju i da odrasli budu ‘bez brige’. Štetnost takve prakse je višestruka: ne uspostavljaju se niti se razvijaju odnosi unutar obitelji… djeca se naviknu u ‘roku odmah’ dobiti što žele, dosta je malo počeprkati po ekranu… i ako nije dovoljno interesantno… jednostavno se traži nešto novo. E, pa u stvarnom životu nije tako: niti se sve dobije odmah niti je sve jednako interesantno i lijepo. I tako se rađa nezadovoljstvo, a bez pravog razloga. I ne samo kod djece…
Marijin primjer iz pohoda Elizabeti nas zove i potiče da nastojimo živjeti stvarni život, da imamo oči i uši, noge i ruke za naše bližnje. Nemojmo postati ‘vukovi samotnjaci’ koji trebaju bližnje samo onda kad su i životnoj stisci, samo onda kad nam je ‘dogorjelo do noktiju’. I takav ljudski život s našim bližnjima postaje hod prema nebu. Pritom imamo i tužne i radosne postaje u životu, ali život na zemlji i tako i ovako ide prema svome kraju, ali ne i prema nestajanju u ništavilu nego… nego prema životu u nebu. Dakako, ako Boga prihvatimo. Marija na nebo uznesena neka nam bude primjer i zagovornica – i – i u nebu se našli.
