Veliki Bog se nama malenima kao Božić približio
B O Ž I Ć
(B-2020)
‘Sretan Božić‘ je uhodana, valjda stoljetna čestitka koju kršćani jedni drugima upućuju uz proslavu Isusova rođenja. Ove godine ta čestitka nekako oporo zvuči i ne nosi sobom onu radost i veselje koje smo osjećali i živjeli nekih prijašnjih godina. Skoro cijelu proteklu godinu živimo u nesigurnosti i strahu od moguće zaraze bolešću koja je mnoge ljude otpravila s ovoga svijeta u vječnost. Upravo tu vjeru u vječnost donio je kao radosnu vijest – evanđelje – onaj čije rođenje danas slavimo: Isus rođen u betlehemskoj štali. Da malko ublažimo grubost i ružnoću toga mjesta rođenja: u štali, mi smo usvojili govor da se Isus rodio u ‘betlehemskoj štalici‘. No, štala ili štalica – posve je svejedno. Stanovnici i mirisi su isti.
Evo, dok živimo ovu nesigurnost lakše nam se uživjeti u stvarnost one nesigurnosti koja je pratila Isusovo rođenje: u stranom svijetu gdje ‘nije bilo mjesta za njih‘. Za Mariju i Josipa i Dijete koje se trebalo roditi nije bilo mjesta u prenoćištu gdje ljudi žive. Prenoćišta su bila onodobni hoteli i moteli za ljude putnike koji su se našli izvan svoga doma. Bilo je to onda, davno, pred 2.020 godina. Jer, znamo, od Isusova rođenja se broje ove naše godine koje pišu na našim kalendarima.
A koliko ljudi našega vremena, i mnogih drugih vremena, uopće nije rođeno jer nije bilo mjesta za njih?! I to ne u tuđim kućama i prenoćištima… kao za Mariju, Josipa i dijete Isusa… nego u kući njihovih roditelja. I to nerijetko u velikim i praznim kućama.
A Isus, čije rođenje danas slavimo, došao nam je reći da u kući njegova Oca ima mnogo stanova. I da je on otišao pred nama ‘pripraviti nam mjesto‘. I da bismo sigurnije putovali u to ‘pripravljeno nam mjesto‘ Isus nam je dao upute kako živjeti, što činiti, da se u to pripravljeno mjesto stigne. Puno godina prije Isusa mnogi su Božji ljudi – koje mi jednim imenom zovemo proroci – uputili ljudima puno riječi: što treba činiti, što treba izbjegavati, jednostavno kako treba živjeti, da bi se stiglo u to pripravljeno nam mjesto u vječnosti. Puno riječi – malo hasna. Ljudi su te riječi čuli i prečuli, brzo su na njih zaboravili ili ih nisu niti ozbiljno shvatili. Roditelji i učitelji to valjda dobro razumiju, jer trajno žive takvu stvarnost svoje djece i učenika: mnogo toga oni čuju, mnogo toga i prečuju.
Božić nam govori, nosi nam poruku, da Bog upravlja ovim svijetom. I to ne onako izdaleka, ‘virtualno‘ kako je danas moderno reći, nego se na naš ljudski način uključuje u svjetska zbivanja: rođenjem kao čovjek, kao malo dijete u okolici Betlehema. Tako rimski car August uopće nije znao da svojom naredbom: da se popišu svi ljudi njegova carstva, pripomaže da se ispuni starozavjetno proroštvo da će se Spasitelj svijeta roditi u Betlehemu – posve beznačajnom gradiću ogromnoga Rimskog carstva. Ta careva naredba mnogim je ljudima pribavila velike poteškoće, nesigurna putovanja.
Betlehemski pastiri nisu trebali daleko putovati: oni su bili doma tu gdje se je rodilo Dijete koje je podijelilo ljudsku povijest na dva dijela: ono što se je dogodilo prije njegova rođenja i ono što se zbiva nakon njegova rođenja. Pastiri su bili počašćeni prvom vijesti o rođenju Spasitelja. Oni nisu puno propitkivali: kako i zašto nego su radosno potražili Dijete rođeno u njihovoj sredini.
I mi danas, i svih ovih božićnih dana, radosno slavimo Isusovo rođenje koje je istinski početak nove, drukčije povijesti među ljudima. Nekad se govorilo da je započela ‘nova era‘ jer nisu htjeli spomenuti Onoga od koga se ove godine broje. Tako su i nehotice priznali da je s Isusovim rođenjem doista započela nova era za ljude, era u kojoj su Bog i čovjek sjedinjeni u jednoj osobi Isusa Krista.
Tako se kod mnogih ljudi obistinjuju riječi apostola Ivana u današnjem evanđelju, koje se čita na misi poldanjici: ‘k svojima dođe i njegovi ga ne primiše‘. K ‘svojima‘ jednostavno znači k ‘ljudima‘ jer je Isusovim rođenjem Bog postao i čovjek. No, Bog ne posustaje, Bog ne prestaje ljubiti ljude… jedino ljudi mogu u svojoj slobodi odlučiti se Boga ne ljubiti, za Boga ne mariti.
No, postoje i ljudi ‘koji ga primiše i tako postadoše djeca Božja‘ veli dalje apostol Ivan u evanđelju. A biti nečije dijete doista znači biti zbrinut. Pa znamo kako se ljudi brinu za svoju djecu. Dakle, taj izraz da smo mi ljudi djeca Božja ako Boga prihvaćamo jasno nam kazuje da smo od Boga zbrinuti makar nam više puta izgleda da je Bog negdje daleko od nas. No, u svoj toj brizi za ljude Bog ljudima daje i slobodu izbora i računa da mi upotrijebimo one sposobnosti koje nam je Bog darovao. Sigurno ne bismo rekli da dobro čine svojoj djeci oni roditelji koji djeci ne bi dopustili da uče hodati, pa makar pritom često puta i pali i plakali. A mogli bi reći: ‘nemoj se učiti hodati, dok si mali mi ćemo te nositi, a kad odrasteš kupit ćemo ti električna kolica da se voziš. Ne trebaš se učiti hodati i pritom padati‘. Dobri roditelji ipak dopuštaju djeci da uče hodati, potiču ih na to, a kad padnu onda ih podignu, utješe i dalje se za njih brinu. Tako nekako i Bog nama ljudima daje slobodu da zanemarimo svoje sposobnosti, ili da ih krivo upotrijebimo, sebi na štetu. No uvijek nas natrag prima kad spoznamo da smo na krivom putu.
Valjda se zato i rodio kao malo dijete da nam pokaže da zna što znači biti malen, što znači biti o drugima ovisan, pa je zato spreman podržati i nas u našoj slabosti. Eto, ta velika Božja ljubav, ta neizreciva Božja ljubav, nadahnula je vjernike da ispjevaju krasne božićne pjesme. Pjesme koje su izvanredno pjevne i istodobno duboke u izričaju božanskih stvarnosti koje su se dogodile za ljude. Uključimo i mi svoje stvarnosti u ta božanska događanja molitvom i pjesmom. I imat ćemo lijep, radostan i raspjevan Božić. Tada nam uobičajena čestitka ‘sretan Božić‘ neće biti samo lijepe riječi nego naša stvarnost.