Vječnost daje pravi smisao životu
4. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2023)
Poznato nam je da je Isus okupio dvanaestoricu svojih najvažnijih učenika, koji su nam poznati kao dvanaestorica apostola. Bilo je i više Isusovih simpatizera koji su se divili Isusovim riječima, i još više djelima – čudesima, a onda se vratili svome poslu i svome životu. Jednom je Isus poslao čak sedamdeset dvojicu učenika da širom Palestine propovijedaju Isusovu radosnu vijest o velikoj Božjoj ljubavi prema ljudima. Bili su to ljudi različitih životnih zanimanja i načina života i izgleda da su se oni nakon tog poslanja jednostavno vratili svome prijašnjem životu i svome poslu. Ova najvažnija dvanaestorica su također bili različitih zanimanja, od ribara pa do liječnika i carinika. Svi su prepoznatljivi po spremnom odazivu na Isusov poziv. No, njihovo trogodišnje naukovanje na putovanjima s Isusom nije uvijek išlo baš ‘glatko’.
Današnje evanđelje nam podosta otkriva koje su moguće poteškoće imala ta dvanaestorica dok su slušali Isusov govor na gori. I nama, koji mnogo toga znamo o Isusovom životnom putu, od rođenja do uskrsnuća, taj Isusov govor djeluje zbunjujuće. Valjda nismo daleko od toga da bismo rekli: ‘Isuse, o čemu ti pričaš! Čime to misliš privući ljude k sebi? Isuse, zar ovim riječima? ‘Blago siromasima… blago ožalošćenima… blago krotkima, blago gladnima i žednima… blago milosrdnima, blago čistima srcem i progonjenima…’ I onda završne riječi: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!“
Ošamućeni ovim riječima valjda bismo Isusu htjeli reći: ‘Mi te, Isuse, praktički nismo ni čuli kad si nam na kraju evanđelja rekao što nas nakon svega toga čeka: „…velika je plaća vaša na nebesima!“ Kako je tek bilo slušati te riječi Isusovim suvremenicima i dvanaestorici učenika koji nisu znali što će se sve zbivati u Isusovom zemaljskom životu. Vidjeli su da je Isus moćan na riječima i djelima. Vidjeli su i da je popularan među ljudima. I kako sad ovako priča. Takve riječi ne mogu privući ljude. Oni nisu znali za uskrsnuće… samo su se nadali dobroj poziciji, mi bi danas rekli ‘dobrim radnim mjestima’, kad Isus preuzme vlast i uspostavi svoje kraljevstvo. A s obzirom na čudesa koja je činio i na velika mnoštva ljudi koji su ga oduševljeno pratili, mogli su se nadati tom novom kraljevstvu i Isusu kralju. Konačno, znamo kako su ga pri zadnjem ulasku u Jeruzalem ljudi oduševljeno dočekali. Toga se spominjemo na Cvijetnicu.
Pa, baš to: ‘dobra radna mjesta’, jasno je tražila majka dvojice braće, dvojice Isusovih učenika. I onda su se ostala desetorica srdila što ih je ona pretekla u onom čemu su se i oni nadali. Kakav bi to samo bio životni uspjeh Isusove dvanaestorice. No, ništa od tih zemaljskih privilegija nisu postigli. Zbilo se baš suprotno: svi su doživjeli mučeničku smrt – svi osim jednoga: evanđeliste Ivana. On je jedini od apostola umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.
I ako se sad mi malo ogledamo oko sebe – i ne samo danas na ovoj sv. misi nego i inače – lako nam je zamijetiti da među nama nema uspješnih ljudi našega vremena. Oni su negdje drugdje… i nemaju vremena. To je baš u skladu s onim što piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima: „Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nama mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“ Mi, obični ljudi, pozvani smo i od Isusa poslani mijenjati svijet svojim kršćanskim životom.
Zbog naše nedostatnosti i ljudskih slabosti to nam baš jako ne uspijeva. Ni mi ne možemo često puta svoj mali svijet gdje živimo i radimo činiti boljim. Osobito to ne ide naglo: odmah i ovdje, ali na duge staze doista možemo činiti svijet boljim. Ta promjena svijeta po kršćanima zbiva se već 2.000 godina i doista se može prepoznati veliko poboljšanje. Bolji poznavaoci povijesti to mogu zamijetiti. Bez oslonca na Boga to se sigurno ne bi događalo. Mnogo toga danas ne uspijeva jer se toliki ljudi oslanjaju samo na svoje ljudske sile i ljudsku pamet, pa se onda posvade i raziđu: pojedinci u svađi i srdžbi, a narodi i države u ratu.
Ovaj Isusov Govor na gori doista donosi vrijednosti koje su u velikoj suprotnosti s vrijednostima po našim ljudskim mjerilima. I zaista te Isusove vrijednosti vrijede onda, i samo onda, ako i kad ljudi računaju s vječnim životom. Na ovozemaljskim životnim putovima te Isus-ove vrijednosti su doista nepoželjne, više su znak neuspjeha i nemoći negoli znak pobjede i moći. Zato i apostol Pavao piše da se prava veličina kršćana ne temelji na vlastitoj mudrosti, bogatstvu ili snazi, već u poniznom prepoznavanju Božje sile i dobrote. A ovo naše ljudsko je prolazno, užasno kratkotrajno – jer i stotka življenja brzo i prebrzo prođe – a ono Božje, ono božansko je trajno. Ne samo trajno i dugotrajno nego – vječno. A za vječnost nas je Bog stvorio. I opet se podsjetimo: na našem putovanju prema vječnosti, u našem ovozemaljskom životu, Bog nam se nudi za pratioca. Da nas najprije nadahne svojim riječima i primjerima što činiti, a onda da nam dadne i snage to činiti. I još nešto važno: nudi nam i pogreške oprostiti. Zato se kršćani nastoje svake nedjelje oko uskrslog Isusa okupiti jer bez aktivnog druženja s Isusom mi sami to ne možemo ostvarivati. Primjera za to je bezbroj.
