Vjera bez sumnje može sve
9. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Čitajući evanđelja lako ćemo zapaziti da su najbrojnija Isusova čudesa bila ozdravljenja ljudi od teških, neizlječivih bolesti. A većina od tih čudesnih ozdravljenja dogodila su se na temelju vjere i zamolbe samih bolesnika, a bilo je i čudesa koja je Isus učinio na temelju vjere i zamolbe bolesnikovih bližnjih. Vjera i zamolba bližnjeg upravo su bile temelj i povod ozdravljenja ‘stotnikova sluge‘, kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Tom prilikom se pokazalo i nešto što je začudilo i zadivilo i samog Isusa: stotnikova vjera! Lako si možemo zami-sliti kako je Isus u svojim susretima s ljudima naišao na razne prilike i neprilike, zgode i nezgode, pa je ipak bio zadivljen vjerom ovog rimskog časnika.
Još je nešto zadivljujuće kod ovog rimskog časnika: velika mu je vjera, ali mu je jednako velika i poniznost. Budući da nije bio pripadnik židovskog naroda, a Isusa je smatrao vjernim Židovom, nije se osjećao dostojnim da dođe k Isusu. To je izrekao poznatim nam riječima koje su bile vrijedne da uđu u slavlje sv. mise, kada mi prije pričesti govorimo te stotnikove riječi: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ A probajmo s tom poniznošću usporediti sebe i svoje suvremenike. Kad nam nešto nije po volji, uopće ne dovodimo u pitanje svoje želje i zahtjeve, nego se odmah bunimo i protestiramo na višu instancu. Tako bi brojni liječnici mogli posvjedočiti kako im dođu ljudi u ambulantu i odmah traže uputnicu za neki specijalistički pregled. A normalno bi valjda bilo da ih najprije dotični liječnik pregleda, pa onda on zaključi da li je potreban taj specijalistički pregled. Da takvi specijalistički pregledi najčešće nisu bili potrebni pokazuju dobiveni specijalistički nalazi: nema ni traga bolesti na koju se sumnjalo. U sličnim situacijama se ponekad nađemo i mi župnici: kad ne ispunimo nečija očekivanja, često nam zaprijete kako će ići do biskupa. Uopće im ne padne na pamet da je možda njihov zahtjev pogrešan, a ne župnikova uskrata. Ne mogu samog sebe zamisliti u situaciji da nekome nešto uskratim tek onako, jer sam se toga sjetio, ili za nekakvi inat. A valjda moram u vjeri upućivati vjernike, kao što i liječnik mora u zdravlju ili bolesti upućivati svoje pacijente.
Stotnikov sluga iz današnjeg evanđelja bio je pacijent potreban Isusovog čudesnog ozdravljenja, a zamolba je bila poduprta zadivljujućom vjerom njegova bližnjeg. Stotnik je jasno rekao zašto moli Isusa da mu ozdravi slugu: ‘jer mu je taj sluga bio veoma drag‘. Tako se i opet pokazuje kako je ljubav i domišljata i uporna. Ali nije nasilna… jer onda više i ne bi bila ljubav.
Uz veliku ljubav, rimski časnik je bio velik i u vjeri. Vjera je čovjekov stav prema Bogu, ali i pravilan odnos prema drugom čovjeku, mojemu bližnjemu. Stotnik je očito čuo o Isusovom čudesnom djelovanju i on u svom nastupu uopće ne taktizira i ne razmišlja o tome što će reći ljudi ako ga Isus odbije. Taj čovjek jednostavno svu svoju nadu stavlja u Boga vjerujući pritom da Isus tom Bogu služi kad govori i čini to sve što je on čuo za Isusa. Premda je stotnik bio vojni zapovjednik, dakle čovjek nimalo nježna zanimanja, on ipak pokazuje veliku ljudskost: zauzima se za svoga slugu. U ono vrijeme je to bilo nešto doista neuobičajeno, a i mi ljudi s početka 21. stoljeća se zadivimo kad neki direktor, upravitelj… ili kako se već tko zove u ovom našem vremenu, pokaže zanimanje, zauzetost za radnike, za svoje podređene. Toliki ‘direktori‘ našeg vremena postupaju drukčije: „Ako nećeš to i tako raditi, uzmi si radnu knjižicu… a umjesto tebe doći će netko drugi.“ Čuli smo kako i starješine židovskog naroda svjedoče o dobroti toga stotnika kad kažu da im je ‘i sinagogu izgradio‘, mi bi sad rekli: i kapelicu nam je sagradio, premda se on sam u njoj nije valjda nikada molio. Ali je izgradnjom sinagoge pokazao da poštuje one koji se žele moliti. Mi bi sad rekli: i kapelicu nam je sagradio.
Slijedom događaja u našoj župi mi danas slavimo podjelu sakramenta krizme u našoj župi. Zato se i danas treba-mo pitati, i to s razlogom dosta zabrinuti: ‘Hoće li tim našim današnjim krizmanicima trebati crkva već iduće nedjelje‘? Možemo ih malo razumjeti i opravdati da će sada htjeti pokazati jednu ‘samostalnost‘, premda na pogrešan način, pa će odustati od onoga što su do sada nekako ‘morali‘. Ako se kroz neko vrijeme, neki prije a neki kasnije, ipak vrate u svoju crkvu iz životne potrebe, bit će to dobar znak da su mnogo toga što su učili doista i naučili i u život ugradili. Naravno, bez pomoći i zalaganja njihovih obitelji to će se veoma teško dogoditi.
Dosta često pratim komentare o vjerskim pitanjima na internetskim stranicama pa sam nerijetko začuđen kako nemali broj ljudi komentira ono o čemu ne zna niti najosnovnije stvari… ili neke stvari znaju tek iz djetinjstva kad su o tome bili poučavani za krizmu na način prikladan za ondašnju životnu dob. Ali kako si nitko nakon deset i više godina ne može obući onu odjeću koju je imao na krizmi, tako nikako niti vjerske spoznaje iz tog dječjeg doba ne mogu odgovarati u odnosu na nove životne spoznaje i rast u shvaćanju svijeta i čovjeka, odraslih ljudi.
Ili će se taj povratak Bogu za njih dogoditi možda tek onda kad budu bolesni, na tijelu ili na duši, pa će od Boga tražiti čudo ozdravljenja. A budu li to onda tražili s vjerom, vjerom koja će i samog Isusa zadiviti, onda će sigurno biti uslišani. Ali ako ta zamolba za Božju pomoć bude samo na riječima a bez nutarnjeg povjerenja u Boga, ostat će to samo neuslišani vapaj nekoga tko s Bogom pravo i ne računa, makar ga ustima zaziva.
Zato probudimo i obnovimo u sebi ljubav i povjerenje prema Bogu kako nas ne bi mogao ‘ne čuti’ nego kako bi Bog bio zadivljen i našom vjerom. A nitko, baš nitko nam ne nudi više nego Bog koji je naš stvoritelj, spasitelj i vječni prijatelj.
