Vjera čini čuda – prava vjera prava čuda

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2017)

Od vremena do vremena pojavi se u medijima vijest o pronalasku, ili barem o skorom pronalasku, djelotvornog lijeka protiv raka. Lako nam se složiti da je ta bolest jedna od najučestalijih pa zato i jedna od najstrašnijih bolesti našega vremena. Mnogi se pitaju zašto se ta bolest tako često javlja, ali pravoga odgovora na to pitanje nema. Osobito smo pogođeni kad tako teško obole malena djeca koja još ništa krivo nisu ni jela ni pila, koja čak još nisu stigla biti ni zločesta – pa bi to bila Božja kazna za tu zločestoću. Neka djeca nisu mogla biti niti zločesta, jednostavno zato jer su premala.

U ona neka davna vremena strašna, najstrašnija bolest je bila ‘guba‘. Strahota je bila u tome što je to bila zarazna, a neizlječiva bolest! Zato su ljudi toga vremena pomno pazili već na prve pokazatelje – simptome – te bolesti: kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Čuli smo i uputu kako se trebaju ponašati oni ljudi koji doista obole od gube: moraju se izdvojiti od zdravih ljudi, moraju i izvanjskim načinom: rasparanom odjećom, raščupanom kosom, prekrivenom usnom, objaviti svima oko sebe da su gubavi. Ako te njihove znakove netko ipak ne bi primijetio, morali su vikati: „Nečist! Nečist!“ Osim tjelesnih boli ta je bolest nosila i duhovnu bol: morali su napustiti i svoje najbliže, svoje ukućane – i to praktički do smrti. Dakle, pomoći se moglo samo zdravima da ne obole, a za oboljele nije bilo nikakve pomoći.

U naše vrijeme takvih bolesnika je malo, i bolest je zalječiva, ali je za mnoge od njih taj lijek nedostupan… pa i dalje neki od tih bolesnika umiru od gube.

Evanđelje nam opisuje susret jednog gubavca s Isusom. Kad je taj čovjek kleknuo pred Isusa i zamolio ga za ozdravljenje, mnogi koji su to vidjeli mogli su si misliti da je taj bolesnik jednostavno ‘poludio’ u svojoj bolesti. Jer nema nikakvog smisla od nekog čovjeka tražiti ozdravljenje! Pa guba je neizlječiva bolesti! No, gubavac je očito vjerovao da nije to ni tražio od čovjeka… očito je vjerovao da je Isus nešto više od čovjeka! K tome je gubavac bio i vrlo obziran, ponizan, u svojoj molbi kad je rekao Isusu: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ I čuo je nevjerojatno utješne riječi: „Hoću, budi čist!“ I čuli smo da to nisu bile samo lijepe i utješne Isusove riječi, to su bile čudesno djelatne riječi: gubavac je ozdravio!

I nakon ozdravljenja je dobio uputu što da učini i što da ne čini. Trebao se javiti svećeniku da dobije potvrdu da je zdrav i  da više ne mora živjeti odvojeno od ljudi i nije smio o tome nikome pričati. Prvu Isusovu uputu je valjda ispunio, jer se inače ne bi mogao vratiti među ljude, ali drugu uputu nije nikako ispunio: uvelike je pripovijedao i razglašavao taj događaj. Pa valjda i nitko od nas ne bi mogao odšutjeti da nam se nešto slično velikoga dogodi.

Isus se više nije htio vratiti u tako uzbuđeno mnoštvo nego se je zadržavao ‘vani na samotnim mjestima‘. I onda su ljudi dolazili k njemu ‘odasvud‘, piše u evanđelju.

Pa nekako je slično i danas. I danas Isus ne ide u uzbuđena mnoštva ljudi na stadionima, sajmovima, raznim ‘tulumima‘ nego na ‘samotnim mjestima‘: u crkvama. I danas ljudi dolaze k njemu u crkve isto tako ‘odasvud‘. Dolaze susresti se s Njim, dolaze zahvaliti se za puno toga, dolaze i moliti jednako tako za puno toga. Često puta u crkvama nisu velika mnoštva i ne tako rijetko ne vidimo u crkvi niti sve naše ukućane, rodbinu, prijatelje i znance. Nije njima Isus skriven da ga ne bi mogli naći nego oni Isusa ne trebaju. Mnogi se tek onda malo ili više trgnu i zapitaju za Boga i Isusa kad budu pogođeni nekim zlom, kao ovaj gubavac iz evanđelja. Hoće li Isus čuti i uslišati njihovu molbu, ne znamo. Pitanje je s koliko su vjere tu molbu uputili.

Svakoga dana, i svake nedjelje onako svečano, mi proslavom sv. mise molimo na razne nakane. Neki puta molimo i poslije sv. mise na neku nakanu. Tu ima jedna zanimljivost: nerijetko niti svi ukućani, a kamoli rodbina i prijatelji, ne dođu na tu misu i molitvu za nekoga njihovog. Jednostavnije je staviti neke novce u košaricu pa neka drugi za naše potrebe mole! A Boga se ne može novcem kupiti, Boga se može vjerom na čudo potaknuti. Vjerom, ne novcem. Dakle tako da i mi molimo, a ne samo da drugi mole za nas.

Tako ćemo biti u skladu s onim pozivom apostola Pavla koji je uputio svim kršćanima kad u Poslanici vjernicima Korinta piše: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.“

Malo jednostavnije rečeno: mi kršćani ne smijemo živjeti tako grešno da budemo isprika i opravdanje onima koji nisu kršćani i grešno žive. To je onaj poznati prigovor: ‘Gledaj njega ili nju, ide u crkvu a kako se ponaša, kako živi‘. Ne moramo mi kršćani odmah biti sveti. Ne moramo mi kršćani svakoga dana i u svakom poslu biti savršeni, sveti, ali se oko svetosti trebamo truditi. I nekad više a nekad manje u tome uspijevati.