Vjera nam pomaže u odabiru životnih vrednota
25. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Kao grom iz vedra neba odjeknula je nedavno vijest kako je jedna mala grupa ljudi ukrala veliku svotu novca. Na tu vijest mnogi se čude kako je to bilo moguće napraviti i da odgovorni to ne primijete znatno ranije. Eto, moguće je.
Nešto sličnoga dogodilo se i u Isusovo vrijeme: neki je upravitelj potkradao svoga gospodara. Iz opisanog događaja vidljivo je da je taj upravitelj posuđivao, zapravo više poklanjao, novac gospodara svojim prijateljima. Ne znamo kako je to dugo trajalo, ali jednom je došlo na vidjelo. I onda je gospodar zaključio da taj čovjek više ne može biti upravitelj njegova imanja. I pozvao ga je da podnese račun, i da više ne može biti upravitelj. Bila je to gadna vijest za upravitelja: kako će i od čega dalje živjeti? A očito se navikao na lagodan i bezbrižan život. Bio je galantne ruke: posuđivao je novac bez pravog kriterija: kako će ti ljudi vratiti posuđeno. I kako da dalje živi? Zna da za ‘kopati’ nema snage, pa nikad to nije radio. A stidi se i ‘prositi’. Kako da sad prosi onaj koji je tako rado dijelio – doduše: tuđe.
I nije se brinuo kako da obešteti gospodara čiji je novac posuđivao nego se je brinuo za sebe: kako će on dalje živjeti. I kao što je bio snalažljiv u posuđivanju i trošenju tuđega, tako je bio snalažljiv i u pridobivanju starih prijatelja da mu budu od koristi u budućnosti. On je njima koristio dok je bio upravitelj, oni će njemu biti od koristi kad više ne bude upravitelj. Čuli smo kako je to učinio: smanjio je dugovanje i tako je prijateljima priskrbio nepošteni dobitak. I očekivao je da će mu oni to znati i htjeti uzvratiti.
I dotle nam sve ide nekako po ljudski normalno: ja tebi, ti meni – pa makar i s tuđim. A onda se događa nešto neobično, nešto nenormalno: gospodar je pohvalio svoga nepoštenog upravitelja. Pohvalio ga je, a nije ga ukorio! No, ako smo pozorno slušali evanđelje, onda smo čuli da nije pohvalio njegovo nepoštenje nego njegovu snalažljivost. Uz dodatak da su ‘sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti‘.
Evo, nedavno je započela nova školska godina i mnogi se učenici uključuju u razne slobodne aktivnosti. Za većinu roditelja to nije neko opterećenje nego će ih rado voziti na te aktivnosti – ponekad i s malo mrmljanja – premda se većina učenika za neko vrijeme više neće baviti tim aktivnostima. Podosta teže roditelji upućuju i podržavaju svoju djecu na duhovne aktivnosti: najobičniju nedjeljnu sv. misu i župni vjeronauk. Koji put se može čuti i prigovor: što treba toliko vjeronauka, i u školi i u župi… pa mi smo svojevremeno sve ukratko obavili u crkvi i … i što nam fali – vjernici smo: za Božić okitimo bor, čak puno prije Božića, za Uskrs nabavimo šunku. Eto, vjernici smo. Velika većina djece s vremenom će napustiti te aktivnosti u koje su se s puno volje uključili. Život će jednostavno izmijeniti njihove želje i planove. Ali vjernici bi trebali ostati do kraja života. I dobro će biti svim roditeljima ako djeca zapamte i u život provedu samo onu jednu Božju zapovijed: poštuj oca i majku… Naravno, nije to dovoljno čuti samo dok se pripremaju za prvu pričest i za krizmu… to trebaju puno, puno puta čuti da bi onda što bolje i što češće tako u životu činili. Zato ne smijemo biti lijeni za usvajanje duhovnih vrednota koje su korisne već i za ovaj život ‘do prve stotke’, a vrijede i za vječnost. Zapamtimo: svaka nedjelja, baš svaka poziva nas, praktički dovikuje nam da smo vrijedni Božji stvorovi – tako vrijedni da nećemo trajati samo od rođenja pa do smrti nego kroz smrt po uskrsnuću živjet ćemo vječno. No, taj vječni život ne mora nužno biti sretan u nebu. Isus je jasno rekao da postoji i vječno nesretan život u paklu. To nam je rekao u onoj prispodobi o siromahu Lazaru u nebu i bogatašu u paklu. I važni, odlučujući dodatak: prijelaza nema! O tome će biti riječi slijedeće nedjelje.
Da bi se duhovne vrednote lakše upijale i živjele potreban je i vlastiti angažman, vlastiti napor. Uz neophodnu nedjeljnu sv. misu tu je i uključivanje u župni zbor, među čitače, molitvenu grupu, mlađi među ministrante. Tu upijaš duhovne vrednote i tu omogućuješ svojom aktivnošću da i drugi upijaju duhovne vrednote. Tu se baš ne možemo pohvaliti: Župni zbor se sma-njuje, mladih pjevača nema… malo su zabljesnuli ‘Anđeli mira’ i ugasili se. Jasno mi je da su oni prvi odrasli, razišli se… ali novih mladih nema. A izgradili smo i novi Pastoralni centar i imamo više mogućnosti za razne duhovne aktivnosti… Svojevremeno sam rekao: nabavit ćemo orgulje, kupit ćemo zvona, sagraditi zgradu… samo, samo ljudi neće biti. I tako je: sve imamo, ljudi nemamo. I ne mogu odrasli potaknuti mlade… kad ni odrasle to ne zanima?! Kakva je samo pomutnja nastala objavom da i 2. i 7. razredi trebaju sudjelovati u nedjeljnoj sv. misi i jednom mjesečno na vjeronauku. A trebala je nastati radost što će se još barem malo više odvojiti od Interneta. I ako budu naučili i živjeli samo jednu stvarnost s vjeronauka: ‘poštuj oca i majku’ svim će roditeljima biti ljepša i radosnija starost.
Dakle, Isus nas danas poziva na snalažljivost i u materijalnim i u duhovnima stvarnostima. Evo, kad se počelo najavljivati nestašice i poskupljenja… brzo su se počele stvarati zalihe – tako da sad nerijetko u kući imamo i više negoli dok tih najava nije bilo. Izgleda da je mnoge ljude zahvatila jedna ‘panika života’. Zato je dobro poslušati poziv apostola Pavla iz današnje poslanice da molimo ‘za sve ljude’. Onda će netko moliti i za nas. Neka zbivanja doista nisu u ljudskoj moći i uzaludno je nastojati ih izmijeniti. Više se trebamo usmjeriti na ono što stvarno možemo izmijeniti i gdje se i očekuje naša aktivnost. Susret s uskrslim Isusom i našim bližnjima s kojima živimo i radimo, na nedjeljnoj sv. misi, doista nam u tome mogu pomoći. Prva prilika je već danas, pa za tjedan dana, i onda opet tako: još jednom, pa još jednom. I svijet i ljudi bit će naoko isti – a zapravo drukčiji.
