Vjera stvara čuda
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Valjda se malko sjećamo evanđelja prošle nedjelje kada su apostoli molili Isusa da im umnoži vjeru. I današnja nedjelja po svojim misnim čitanjima svjedoči nam o jakosti vjere,. Tako smo najprije čuli kako je u Starom zavjetu jedan gubavac čudesno ozdravio kad se okupao u rijeci Jordan. Čovjek je bio svjestan velikoga čuda koje mu se dogodilo i zato je htio bogatim darovima obdariti proroka Elizeja – koji ga je uputio što treba činiti želi li ozdraviti. Inače je prije toga ozdravljenja u Bibliji zapisana prava mala zavrzlama što se je sve događalo. Tko želi može o tome više saznati kod kuće iz Biblije – na papiru ili na Internetu napisane.
Za nas ljude malo je čudno i to što prorok Elizej nije htio primiti darove koje mu je zahvalni čovjek htio darovati. Ozdravljeni gubavac je navaljivao, čuli smo, da prorok Elizej svakako primi darove koje mu ovaj velikodušno daje. Da potvrdi svoje odbijanje darova prorok Elizej se je čak morao pozvati na Boga: „Živoga mi Gospodina kome služim, ne primam!“ Valjda zato da ozdravljenome čovjeku jasno dade do znanja da ga nije on ozdravio nego da je to Božje djelo. ‘Bogu budi zahvalan a ne meni’, poručuje mu prorok Elizej!
Na kraju je ozdravljeni gubavac prihvatio Boga kao svoga ozdravitelja i zato je sobom ponio nešto zemlje s mjesta gdje se dogodilo čudo njegova ozdravljenja. Nešto slično kao kad si mi na nekom hodočašću kupimo neki suvenir da nas podsjeća na to mjesto. Bilo bi vrijedno da nas kasnije pogled na taj suvenir potakne na dobrotu i molitvu. Ako si kupimo krunicu da ona ne ostane u lijepoj kutijici nego da na nju molimo. Eto, listopadske su pobožnosti pa imamo priliku to u zajednici vjernika činiti.
Čudo ozdravljenja od neizlječive bolesti gube doživjelo je i deset gubavaca iz današnjeg evanđelja. I tu je na djelu velika vjera tih bolesnika. Imali su sreću susresti Isusa, makar onako izdaleka jer kao zarazni bolesnici i nisu smjeli doći blizu zdravim ljudima. Očito su već prije čuli dosta toga o Isusovom čudesnom djelovanju pa su željeli iskoristiti priliku susreta s Njim. No, sam susret ne bi ništa vrijedio da nisu imali čvrstu vjeru da ih Isus može ozdraviti. Bez te čvrste vjere nije imalo smisla moliti ozdravljenje od čovjeka – jer čovjek to ne može učiniti.
Važno je zamijetiti kako se nisu razočarali ili čak razljutili kad ih je Isus uputio svećenicima. Jer, pazimo, oni mole Isusa, vjeruju da ih može ozdraviti… a sad ih on šalje svećenicima. Pa mogli su oni i prije otići svećenicima i ne bi se ništa dogodilo. Sad se je dogodilo i to prije negoli su uopće došli do svećenika – na putu do njih su ozdravili. Dakle ih nisu ozdravili svećenici jer do njih nisu ni došli, a oni to i ne bi mogli učiniti, nego su ozdravili po vjeri u Isusove riječi. Vjera u Isusa čini čuda, stvarna čuda.
Vrijedno bi sada bilo pitati se: ‘kako mi stojimo sa svojom vjerom’? Je li samo prigodna, onako više folklorna, ili je to važna stvarnost našega života. Dakako, onda se mora prepoznavati i po našem ponašanju, po našim riječima i djelima. Osobito to može biti prepoznatljivo u ovim vremenima kad se najavljuju poskupljenja i nestašice. Ozbiljna su vremena, ali nas vjernike ne bi smjela zahvatiti ‘panika života’. Možda će to biti prilika da prepoznamo stvarne vrijednosti koje malo ovise o onome što se može kupiti, pa nam naši bližnji postanu važni i stvarno društvo.
Evanđelje onda donosi Isusovo čuđenje što se je od ozdravljene desetorice samo jedan vratio zahvaliti Isusu. I kao što je iskreno vjerovao u čudo ozdravljenja, tako se je i iskreno zahvaljivao: bacio se Isusu pred noge i zahvaljivao se! I taj jedan koji se zahvaljuje nije uopće bio Židov nego Samarijanac – a Židovi su Samarijance smatrali manje vrijednim ljudima pred Bogom. Ovo ozdravljenje je potvrdilo da je i Samarijanac, kao i svaki čovjek, jednako vrijedan pred Bogom. Mi ljudi možemo sami sebi umanjiti vrijednost Božjeg stvora.
Nekada vjera u uskrslog Krista donosi nevolje i muku, kako nam to svjedoči apostol Pavao u svojoj Poslanici Timoteju. Za vjeru se Pavao ‘zlopati sve do okova, kao zločinac’. Stvarno je tako bilo, jer tu poslanicu apostol Pavao piše iz zatvora u neizvjesnosti kako će to završiti. Mi sad znamo: završilo je odsijecanjem glave! No, Pavao ne poziva Timoteja da se čuva, da bude oprezan u naviještanju vjere nego ga potiče da bude hrabar sve do umiranja: „Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!“
Dakle, jednostavno: dok smo s Isusom ne možemo izgubiti. Možemo trpjeti, ali ne možemo izgubiti i propasti. Jačajmo i mi svoju vjeru u nedjeljnim sv. misama, u osobnoj molitvi i primanju sakramenata. Pa neka nam se svijet čudi – mi znamo da smo na dobrom životnom putu.
