Za Božić si treba i dušu pripremiti
2. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2015)
Stvarni i poželjni cilj ljudskog života predstavljen nam je u misnim čitanjima prošle nedjelje s Isusovom porukom da ovakav svijet ide kraju, ali ne ide nestajanju. Zato smo bili pozvani od samoga Isusa da ‘podignemo glave jer se približuje naše otkupljenje‘. Današnje evanđelje govori kako se to ‘otkupljenje’ istinski približava jer se među ljudima pojavio Otkupiteljev Preteča, Ivan Krstitelj. Njegov pojavak je ujedno ispunjene davnog obećanja proroka Izaije, kako nam to prenosi evanđelist Luka u današnjem odlomku evanđelja: da će ljudi čuti „Glas koji viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’“ Naravno, taj ‘glas koji viče‘ je imao svoga ‘vikača‘, svog ‘glasnogovornika‘ bi mi danas rekli. Bio je to Ivan Krstitelj. U tom pozivanju ljudi da se priprave za dolazak Otkupitelja glasnogovornik Ivan Krstitelj se nije štedio: prošao je svu ‘okolicu jordansku‘, piše evanđelist Luka. Slijedeće nedjelje čut ćemo malo pobliže kako je to Ivan Krstitelj pripremao ljude za Otkupitelja: kojim riječima i kojim djelima.
Osim proroka Izaije i prorok Baruh je slikovitim i simboličnim riječima najavljivao radosna vremena koja će započeti dolaskom toga Otkupitelja – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Veliku promjenu ljudskog stanja na bolje prorok Baruh opisuje riječima kako su ‘djeca Jeruzalema otišla pješice, vodio ih neprijatelj‘ a ‘Bog ih vraća nošene u slavlju‘. Dakle, više ne moraju niti hodati nego ih nose, kako su tada nošeni kraljevi i razni bogataši – tada nije bilo automobila da ih voze. Tom slikom je opisana nevjerojatna ‘promjena na bolje‘ za ljude, za sve ljude koji prihvate tog Otkupitelja.
U tom smjeru ide i apostol Pavao kad u Poslanici Filipljanima piše o svojoj radosti što kršćani grada Filipa žive po evanđelju koje su primili. On piše da je prihvaćanjem evanđelja Bog u njima započeo ‘dobro djelo’, a Pavao je uvjeren da će to dobro djelo Bog i dovršiti. Kada? Do dana Krista Isusa. Dakle, ne odmah. Neće kršćani odmah u punoj mjeri osjetiti Božju milost prema njima: i zato će u životu i dalje imati i teškoće, i nevolje, i nerazumijevanja… čak i smrt, ali će krajnja sudbina, završni cilj njihova životna putovanja, biti u društvu i radosti uskrslog Krista. A svojim ustrajanjem u nevoljama i teškoćama života koje će živjeti s povjerenjem u Boga, kršćani su ‘na slavu i hvalu Božju’ već sada. Kršćani svojim dobrim životom pokazuju, svjedoče, da je moguće biti dobar, da je moguće biti velikodušan, i onda kad drugi ljudi nisu takvi, i onda kad bi ‘po ljudski’ najbolje bilo ‘vratiti istom mjerom‘.
Duga kršćanska povijest nam pokazuje da su uvijek kršćani bili u većoj ili manjoj napasti da odbace ono ‘kršćansko‘, zato jer im to ne izgleda dovoljno moćno, ili barem kao ne baš prikladno za život među svojim suvremenicima. Dakako, uvijek je bilo i kršćana koji su unatoč svemu uspijevali ‘ostati kršćani‘ i u ‘nekršćanskom okruženju‘.
U kakvom okruženju mi danas živimo? Po brojnim vanjskim pokazateljima, vidnim i čujnim, mi smo u raskošnom slavljeničkom okruženju. Toliko toga ljude usmjerava na proslavu ‘božićnih blagdana‘. Tu je već u samom nazivu pogreška jer Božić je jedan blagdan tako da nema više blagdana. Kome Božić nije blagdan Isusova rođenja, taj zapravo i nema što slaviti pod ‘božićnim imenom‘. I stvarno u svim najavama božićnih događanja u našim medijima uopće nema ‘Djeteta Isusa‘, samo ‘djed božićnjak‘, ili ‘deda mraz‘ i puno, puno poziva na kupnju darova: sebi i drugima. Dakle u ovakvom slavljeničkom okruženju ipak nema ničeg ‘božićnog‘.
Ovaj moj poziv na razmišljanje o Božiću nipošto nije ‘cjepidlačenje‘ nego poziv i poticaj da si sami ne ‘razvodnimo‘ i da drugima ne dopustimo da nam isprazne sadržaj Božića, sadržaj koji je za ljude nezamislivo velik: Bog je postao i čovjekom!
Radost koju je Božji silazak među ljude donio Bogočovjek Isus najavio je već i psalmist koji u današnjem psalmu pjeva – i mi smo ga čuli od naših pjevača – ‘išli su išli plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje‘. Tu nam psalmist, Bogom nadahnut, javlja poruku da je i naš život često puta mukotrpan kad ‘sijemo dobrotu‘ oko sebe, i često bismo mogli i trebali plakati što ta dobrota ima tako malo odjeka… ipak, u konačnosti, plod našeg dobra, našeg dobrog ‘sjemena sjetvenog‘ bit će radost u nebu: to će biti naš ‘žetveni snop‘.
Mi ljudi bismo često puta htjeli skratiti vrijeme od sjetve do žetve – to se i vidi po tome da se mnogi ljudi žure najprije sijati, a onda se žure i žeti. I ne samo u poljoprivredi nego i u svakom svom poslu. Pa bi vrlo brzo, čak odmah, htjeli ubrati plodove svoga rada: već u ranoj mladosti sve postići i sve imati. Evo jednog malo šaljivog ali istinskog primjera: već djeca predškolske dobi imaju ‘pametne telefone‘ i ‘tablete‘ – jer to moraju imati; djevojčice si boje pramenove u kosi i nokte na rukama, jer su tako više ‘šik‘. To je ubrzavanje njihova rasta, a vrlo skoro će htjeti biti što mlađi: i po frizuri i po odijevanju, a neki i po ponašanju.
Bog nije pod pritiskom žurbe i vremena jer Bog živi svoju vječnost, vječnost koju želi i ljudima darovati. I ljudi mogu tu vječnost na dar primiti: bilo u radosti neba bilo u muci pakla. I stvarno je poprilično nezrelo ako odrasli ljudi rijetko, praktički nikad, o tome ne razmišljaju. Ovo adventsko vrijeme naše priprave za Božić doista je zgodna prilika da o tome malčice razmislimo. A skorašnja adventska ispovijedi je istinska prilika da si malo i dušu za Božić pripremimo, da ne bude sva priprava samo u nakitu i lampicama. I šopingu, hrvatski rečeno: u kupnji. Jer Božić se ne može kupiti nego samo živjeti… ili mimo njega prolaziti.
