Za svadbu vječnosti Bog nam nudi ‘ruho praštanja i ljubavi’

28. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Prošle smo nedjelje slušali o brizi za vinograd kako bi donio željeni urod. Taj vinograd o kojemu govori Biblija ustvari su ljudi oko kojih se Bog brine i želi da ljudi tijekom života donose dobre plodove – drugim riječima da čine dobra djela i tako budu prepoznati pri ulasku u kraljevstvo Božje kao vrijedni ljudi.

To kraljevstvo Božje danas je uspoređeno sa svadbom, dakle nečim lijepim i radosnim – i zato poželjnim. Tako već starozavjetni prorok Izaija piše da će ‘Bog svim narodima… spremiti gozbu od biranih jela i pića’. I tada će Bog otrti suzu sa svakog lica onoga tko dođe u Božje kraljevstvo. Još i više: ‘uništit će smrt za svagda’. Eh, to je ono čega se ni jedan čovjek ne može osloboditi – smrti. Bog će to učiniti za ljude. Bit će to razlog za radost i veselje za ljude u Božjem kraljevstvu. Takvu Božju poruku nosi nam prorok Izaija.

U evanđelju Isus nastavlja s istom porukom: Bog ljudima priprema svadbenu gozbu u vječnosti. I danas se većina ljudi veseli odlasku na svadbu… sigurno je još veća radost bila za Isusove suvremenike koji su imali vrlo niski standard, skromna jela i pića, a na svadbi je svega toga bilo u izobilju. Glazba svira, a ti jedeš i piješ besplatno, a neki još i radosno plešu.

No, na svadbu kraljevu sinu, dakle nekom vrlo važnom u društvu, neki uzvanici jednostavno nisu htjeli doći. Onda su bili pozvani i neki drugi. Čak su bili posebno poticani da dođu jer je već sve pripravljeno pa da ne propadne: ni jelo ni piće ni veselje. Neshvatljivo je da su i ti drugi odbili poziv na svadbu: zove ih kralj, a oni imaju nešto važnijega u svom životu. I ako nam je to čudno, sjetimo se da se i danas mnogi kršćani ne odazivlju na Isusov poziv na nedjeljnu sv. misu – jer oni imaju nešto važnijeg toga dana. A neki su bili tako grubi u odbijanju poziva na svadbu da su čak ubili one koji su ih pozivali. Ti koji su ubili kasnije su i sami bili za kaznu ubijeni! Zapravo su sami prouzročili svoju smrt.

I kad su posebno pozvani uzvanici odbili doći na svadbu tada je poziv upućen svima: i zlima i dobrima. I obradovao se kralj kad je vidio da je dvorana puna gostiju: tako da ipak neće propasti ni jelo ni piće, a ni veselje tolikih ljudi. A onda se kralj zgranuo kad je među gostima opazio jednog čovjeka bez svadbenoga ruha. Izgleda da su svi gosti pri dolasku na svadbu dobivali posebno svadbeno ruho, valjda zato da ta svadba bude što svečanija. Gost bez svadbenoga ruha bio je iznimka, lako prepoznatljiva iznimka među svim gostima. Sad ili je odbio obući svadbeno ruho, ili je ušao na neki ‘sporedni ulaz’ gdje se to ruho nije dijelilo. To je bila velika greška i time je uvrijedio kralja. I taj je čovjek samoga sebe strogo kaznio tako da je sam sebe izbacio sa svadbe ‘u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi‘.

Isus je odmah na početku rekao da je ta svadba ustvari Božje kraljevstvo. Svi su ljudi pozvani na tu svadbu, svi su ljudi pozvani u Božje kraljevstvo. Svadbeno ruho Božjeg kraljevstva ustvari je Božja milost koja se dariva i dobrim i zlim ljudima. A tu Božju milost, ljubav i dobrotu, čovjek treba htjeti prihvatiti. Može se ispričavati da ima drugog posla, može jednostavno zanemariti jer ga to ne zanima. Može, može. Može tako dugo dok ga Bog ne pogleda. I Bog je zadovoljan da su i dobri i zli ljudi prihvatili njegovu ljubav i dobrotu. Ljudski govoreći i sam Bog se čudi što neki ljudi ne prihvaćaju Božju ponudu. Prva nam je ponuda dana u sakramentu krštenja koja se onda dopunjuje raznim ponudama tijekom života. To su naše sposobnosti kojima nas je Bog obdario za konkretne prilike života svakoga čovjeka. U tim životnim prilikama svaki čovjek treba ostavljati ‘trag dobrote’. Svatko svoj trag. I kad se taj trag dobrote tijekom života zamusa ili pokvari, Bog je spreman prekriti taj loši trag, taj grijeh, svojim svadbenim ruhom ljubavi i opraštanja. I svaki je čovjek slobodan to svadbeno ruho opraštanja i ljubavi primiti ili zaobići, kao onaj gost na svadbi. Nije mu to koristilo već mu je bilo na propast.

Ovdje valja reći da Bog nikada ne kažnjava ljude već ljudi sami sebe kažnjavaju kad odbijaju Boga. Valjda misle da su jači i pametniji od Boga, a onda oni sami zbog toga trpe posljedice toga odbijanja. Pa Bog toliko voli ljude da je i sam postao čovjekom u Isusu Kristu. Poznato nam je dosta toga što je Isus ljudima govorio, što je za njih činio, a opet ga mnogi ljudi ne prihvaćaju. I onda kad čovjek ne prihvati Boga završi kao bespomoćni čovjek koji je samoga sebe osakatio pa ne može dalje sretno živjeti. To je onaj život gdje je ‘plač i škrgut zubi’.

Mi kršćani znamo da nas Bog svako malo, svake nedjelje, poziva na druženje kako bismo onda mogli i svoj život po Božjemu živjeti. Naravno, teško se pred kraj života sjetiti Boga ako ti nikada u životu nije bio važan – niti toliko da se s njim susretneš.

Tu opet vrijedi ona priča koju su mnogi od vas već čuli. Kako je neki barba Šime cijelog života jako ‘beštimao, psovao’ tako da su ga mnogi prijatelji upozoravali da to prestane jer će ga Bog kazniti. On je odgovorio da je Bog dobar i da će on na kraju svoga života zamoliti Boga da mu oprosti njegove psovke. I kad je jednom otišao čamcem u ribolov, digla se jaka oluja, čamac se punio vodom i počeo je tonuti. I u toj nevolji barba Šime povika ‘ode Šime k vragu’. Nije se sjetio Boga jer ga se ni tijekom života nije sjetio. Rekao je ono što je cijeloga života govorio. Sebi na propast.

Zato smo pozvani družiti se s Bogom tijekom života da bismo i u vječnosti bili u njegovom društvu. Na nedjeljnim sv. misama vidimo jesmo li na putu Božjih vrijednosti ili smo skrenuli – pa se moramo promijeniti. I jedno i drugo nama na korist, nama na ponos.