Za veliko smo stvoreni
7. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Pozornijim slušateljima misnih čitanja sigurno nije promaklo kako je današnje evanđelje direktni nastavak evanđelja od prošle nedjelje. Isus nastavlja svoj govor o novosti i uzvišenosti njegovih pravila života u odnosu na ona već davno objavljena – u Starom zavjetu. Isus svaki puta kaže: „Čuli ste da je rečeno… a ja vam kažem…“ A mnogim i mnogim ljudima već i ono ‘starozavjetno’ izgleda poprilično zahtjevno, a kako tek onda prihvatiti ‘ono što Isus kaže’!? A rekao je Isus prošle nedjelje da nije došao ‘ukinuti‘ Božje zapovijedi nego je došao: ‘dopuniti ih‘, dopuniti ih smislom.
‘Oko za oko, zub za zub‘ zvuči nam poprilično grubo, a ipak je takvo ponašanje već podosta ‘ograničavajuće‘: ne dopušta da se na učinjeno zlo, u osveti, uzvrati još većim zlom. Najviša dopuštena mjera uzvrata jest ‘istom mjerom‘! To je starozavjetni uzvrat: istom mjerom! A odmah zatim, nakon izricanja starozavjetnog poziva na uzvraćanje istom mjerom, Isus poziva na novozavjetni višak dobrote, takve dobrote koja je sposobna pretrpjeti i dodatno zlo radije negoli da uzvrati ‘istom mjerom‘. Isus je to izrekao vrlo jednostavnim i u svim vremenima razumljivim riječima: „Ako te tko pljusne po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Tko bi se htio parničiti s tobom za donju haljinu, prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije.“ Tim pozivom na novozavjetni ‘višak dobrote‘ Isus nas poziva ne samo da se ne osvećujemo istom mjerom nego i da među ljudima nestane ‘zlog pamćenja‘. Tako nam Isus govori kako je jedini način da se prekine ‘krug nasilja‘ taj da se ‘podnese nepravda i oprosti uvreda‘.
I tu još nije kraj Isusova pozivanja na novozavjetnu velikodušnost. Kao nemoguće i kao gotova nepravda zvuče nam Isusove riječi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“ Očito je Isus bio svjestan kako te riječi teško ‘ulaze’ već samo u naše uši, a još teže dopiru do srca, pa je odmah naveo i razlog zašto se treba tako ponašati: „Da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima.“ A kako se to Otac nebeski ponaša prema ljudima? Tako da „Sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.“ Samo po ‘ljudski‘, a bez ‘božanskog utjecaja‘ ljudi se ponašaju drukčije: dobro čine samo sebi i svojima… i samo onima od kojih očekuju uzvratnu korist! To je razumljivo ponašanje za one ljude koji nikako ne računaju s vječnim životom. Ako je sva stvarnost postojanja samo ovo što se čini i živi ‘od kolijevke pa do groba‘, onda je uistinu najkorisnije ‘iskoristiti život’ dok traje: iskoristiti bližnje za svoju korist, iskoristiti priliku da se steknu materijalna dobra makar i na prijevaru ili krađom…
S druge strane za onoga koji računa samo s ovozemalj-skim životom sve poprima oznaku privremenosti, i to privremenosti koja užasno kratko traje. Naime, životno iskustvo nas uči: baš nekako onda kad čovjek stekne ‘utjecaj’ i materijalna dobra, a time i mogućnost ‘uživanja života‘, taj se život ubrzano primiče kraju! Samo jedan najobičniji primjer: ne tako rijetko se na sprovodu zna reći: ‘Evo, sad kad bi nakon napornog rada mogao uživati, jer sve ima, morao je umrijeti‘!
Zato je novozavjetna velikodušnost na koju poziva Isus nužno usmjerena na vječnost: samo ako ima vječni život onda vrijedi: tako živjeti na zemlji, tako se ponašati prema ljudima i materijalnim dobrima. Bez vjere u vječnost živjeti na takav način je gubitak. Toga je svjestan i apostol Pavao koji u Poslanici Korinćanima piše: „Braćo! Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“ A Duh Božji je besmrtan, vječan, pa smo onda i mi ljudi besmrtni i vječni. Svjestan je apostol Pavao da se takvo razmišljanje i takav način života ne uklapa u čisto ljudska zemaljska razmišljanja i zato je posve otvoren pa piše vjernicima Korinta da je ‘mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom‘. Najjednostavnije rečeno: ljudska i božanska mjerila vrijednosti nisu ista. K tome je lako zapaziti da se ljudska mjerila dosta lako i često mijenjaju: ono što su prijašnje generacije smatrale vrijednim, današnje generacije doživljavaju ‘zastarjelim‘ i neprikladnim za ‘moderan život’. Ali, razmislimo malo: nije li nešto ‘staro‘ još uvijek prisutno među ljudima upravo zato jer je ‘vrijedno’, trajno vrijedno?! Najjednostavniji primjer: mnoge se kuće još uvijek, tisućama godina, pokrivaju crijepom jer je to pokrov koji vrijedi na širokom prostoru različitih podneblja: i tamo gdje je vruće i tamo gdje je hladno. Nedavno su se mnogi oduševljavali praktičnošću i jeftinoćom novoga pokrova za kuće: šindrom, da bi se taj novi pokrov u našim krajevima dosta brzo pokazao čistim promašajem.
Tako je nekako stari Božji izum: ljubav i dobrota među ljudima još uvijek najvrednije što čovjek može dati i primiti od svojih bližnjih. Tome pak se ljudi najbolje nauče i izvježbaju u obitelji i zato je obitelj najveća vrednota od Adama i Eve do naših dana. Jer imaju istog Stvoritelja svi su ljudi pozvani živjeti u ljubavi i dobroti i koliko više to uspijevaju ostvarivati to su više slični svome Stvoritelju. A Isus je ljudima doista visoko postavio pravilo ponašanja jednih prema drugima: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ Dakle se i najbolji ljudi imaju još uvijek oko čega truditi da budu još bolji, a i najlošiji imaju pred Bogom trajnu priliku postajati boljima. U tom ‘rasponu‘ od najboljih do najlošijih ljudi svatko može pronaći sebe: i svatko ima priliku postajati bolji. Već danas, i sutra, i prekosutra, i do konca života na zemlji. A nagrada je – vječnost u nebu.
