Za vječni život smo stvoreni

32. NEDJELJA KROZ GODINU

(2019-C)

Danas je nedjelja, svečani i privilegirani dan u tjednu kada se doživljavamo kao vrijedna Božja stvorenja koja su na proputovanju ovim svijetom prema životu vječnosti. Upravo je nedjelja dan koji nas vidljivo izdvaja od drugih Božjih stvorova: jer je nedjelja ‘dan duhovnih vrednota‘. Tako životinje nemaju nedjelju kao neki posebni dan – one jednako svakoga dana žive: moraju tražiti hranu i petkom i svetkom. Nažalost i nemali broj ljudi ne svetkuje nedjelju kao posebni dan nego nedjelju živi kao i svaki drugi dan: često puta i kao ‘dopunski dan‘ za poslove koji nisu bili učinjeni tijekom radnih dana jednoga tjedna.

Za nas kršćane svaka je nedjelja i dan proslave Kristova uskrsnuća. Razlog proslave Kristova uskrsnuća za kršćane je vrlo jednostavan: Kristovo uskrsnuće je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. Sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi pomaže nam da tu vjeru u uskrsnuće osvježimo i ojačamo. Zato nastojimo pozorno slušati Božju poruku koja nam dolazi preko misnih čitanja. Vrijedno je zapaziti kako su tekstovi tih misnih čitanja nastali prije više od tisuću godina, neki čak i prije više tisuća godina, a opet je poruka tih tekstova aktualna i za ovo naše vrijeme – jednostavno je svevremena.

Tako smo danas u 1. misnom čitanju slušali o mučenju i ubijanju sedmorice braće. To mučenje i ubijanje bilo je kazna tim mladićima što se nisu htjeli odreći svoje vjere i što nisu htjeli prihvatiti vjeru koju je nametao onodobni vladar kralj Antioh. I prije kralja Antioha i poslije njega bilo je – a ima i danas – vladara i režima koji žele ugušiti vjeru u ljudima. I mi stariji se sjećamo da je donedavno i kod nas bilo tako: vjernik nije mogao obavljati iole važniju službu u državi. Makar nas danas neki uporno uvjeravaju da to nije bilo tako. Istina je da je bilo pojedinih iznimaka, ali – znamo – iznimke samo potvrđuju pravilo.

Mora nas zadiviti junaštvo i upornost sedmorice braće koji su radije podnijeli mučeništvo negoli da se odreknu svoje vjere u Boga. A budući da se smrtna kazna odvijala od najstarijeg brata prema najmlađemu, to su ovi mlađi doista vidjeli da prijetnja smrću nije glumljena, nije samo na riječima nego i da se doista izvršava: oni mlađi gledali su ubijanje starije braće. A rekli su nam ovi mladići zašto su bili spremni umrijeti za vjeru u Boga: jer su imali čvrstu vjeru da će ih Bog poslije zemaljske smrti uskrisiti i da će vječno živjeti.

Posve sigurno nisu svi Židovi onoga vremena bili tako čvrsti u vjeri nego su se mnogi prilagodili traženju vlasti – zato je ovaj primjer sedmorice braće i zabilježen u Svetom pismu. Zabilježeni su kao časni ljudi koji su vrijedni nasljedovanja. Oni koji su se odrekli nisu zapisani kao časni ljudi.

U evanđelju smo čuli da je ‘vjera u uskrsnuće‘ bila zbunjujuća i neprihvatljiva i za Židove ‘saducejske sljedbe‘. Saduceji su bili ljudi koji su vjerovali u Boga, i koji su vjerovali da Bog sve svoje darove, kao i sve kazne, ljudima dodjeljuje samo na ovom svijetu. U postojanje vječnog života za ljude jednostavno nisu vjerovali. Iznijeli su pred Isusa jedan primjer, svejedno je li to bio stvaran ili izmišljen primjer, ali primjer iz kojega su zaključivali da vječni život nosi velike i nerješive probleme za ljude i da zato jednostavno nije moguć.

U čemu je bio problem? Mojsije je propisao jedan zakon od ‘socijalne važnosti‘. Naime kako tada nije bilo ni penzije ni socijalne pomoći to je Mojsije odredio da onu udovicu koja nije imala djece mora oženiti brat pokojnoga muža. I on bi s tom ženom trebao imati dijete koje će kad odraste biti potpora svojoj majci u starosti. I onda su rekli Isusu da je jedna žena tako imala sedmoricu muževa jednog za drugim jer ni s jednim nije imala dijete. I što će biti onda kad umru svi ti muževi i ta jedna žena? Čija će žena onda ona biti?

Isus im odgovara da im to izgleda neprihvatljivo jednostavno zato što stvarnosti ovoga svijeta: ženidbu, udaju i rađanje djece, jednostavno prebacuju na stvarnosti vječnog života. U vječnosti je to drukčije: budući da u vječnosti ljudi ne umiru, to više i ne moraju rađati nove živote. Zato se u vječnosti nitko ne ženi niti ne udaje pa neće biti problem za tu sedmoricu braće i jednu ženu. U vječnosti će ljudi i dalje živjeti kao muškarci i žene, živjet će u ljubavi prema Bogu i ljudima, ali neće si međusobno biti supružnici. Isus nije išao u daljnje razlaganje kako će to biti. Očito ne zato da nas drži u neizvjesnosti nego valjda zato jer te nebeske stvarnosti u vječnosti mi ne možemo spoznati i shvatiti iz svoje zemaljske ograničenosti. Jednostavno možemo Isusu vjerovati ili ne vjerovati. Pa tako je i u ovim našim ljudskim stvarnostima: često puta djeca ne mogu shvatiti životne stvarnosti o kojima im roditelji pričaju… mogu samo vjerovati da je to tako i da će to biti za njih dobro. Dakako, mogu svojim roditeljima i ne vjerovati pa se onda tijekom života uvjeriti da su roditelji imali pravo, a oni da su se ‘opekli‘ u životu kad se ‘išli po svome‘, mimo i protiv roditeljskih savjeta. Tu pak valja reći da roditelji, zbog svoje ljudske ograničenosti, mogu i pogriješiti u savjetovanju i preporukama svojoj djeci. Kod Boga nema mogućnosti takve pogreške.

Na kraju današnjeg evanđelja Isus podsjeća saduceje da i Mojsije, komu vjeruju i po čijim se uputama i zapovijedima u životu ravnaju, ipak neizravno govori o vječnom životu. Naime Mojsije je napisao da nad ljudima bdije, i zato ga treba poštivati, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. A taj Bog nije Bog mrtvih ljudi nego živih ljudi, kaže Isus!

Tu još mi možemo dodati malo svoga razmišljanja. U sebi nosimo čežnju za vječnim životom, a ljudsko iskustvo kroz tisuće godina svjedoči da nitko na ovom svijetu vječno ne živi. Pa zašto onda nismo napustili tu čežnju za vječnim životom? Za primjer možemo uzeti kako su u neka davna vremena neki ljudi htjeli ‘letjeti zrakom‘ samo svojim silama. I u tu svrhu su si izrađivali razna pomagala. Nakon puno  neuspjelih pokušaja došli su do zaključka da je to ljudima nemoguće. I  više nitko ne pokušava letjeti samo ljudskim silama nego ljudi pronalaze strojeve za letenje koje postupno sve više usavršavaju pa postaju sve bolji. Jednostavno je ljudsko iskustvo mnogih generacija odvratilo ljude od daljnjih pokušaja letenja bez pomoći strojeva.

A još dulje ljudsko iskustvo nas nije odvratilo od čežnje za besmrtnim životom. Valjda, ili očito, zato što mi ljudi potječemo od Vječnog stvoritelja, pa je u nama ostala ta klica vječnosti koja se po uskrsnuću mora razrasti u sretni vječni život neba. Ne znamo kakav će to život biti, ali Isus je rekao da će biti. I zato čuvajmo i usavršujmo u sebi tu klicu vječnosti kako bismo ovim svijetom hrabro putovali, i onda kroz radosti i teškoće, u sretnu vječnost stignemo.