Započinjemo novi hod s Bogom u našoj svakodnevici

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2019)

         Kad jedno završi drugo započinje – to je trajno ljudsko iskustvo. Kad navečer završimo jedan dan, ujutro započinjemo novi dan; kad završimo jedan posao, odmah ili uskoro započinjemo drugi posao. Tako smo jučer završili jednu crkvenu liturgijsku godinu, a danas smo započeli novu crkvenu liturgijsku godinu. Ulaznom pjesmom današnje sv. mise ‘Padaj s neba roso sveta‘ lako smo prepoznali da smo započeli adventsko vrijeme. To je vrijeme radosnog iščekivanja Božića, valjda najradosnijeg blagdana svih kršćana. Znamo da Božićem proslavljamo Isusovo rođenje, po kojemu se dogodilo Božje uključivanje u ljudsku povijest na način čovjeka. Znamo da sam dolazak i nije bio primjeren važnosti Onoga tko dolazi: jer rođenje se zbilo u jednoj betlehemskoj štali.

Mnogo godina prije toga prorok Izaija je pisao što će se zbivati u vrijeme njegova boravka među ljudima na način čovjeka. Tako smo danas u 1. misnom čitanju čuli da će ljude učiti Božjim putovima. Prorok Izaija to izriče slikovito: tako da će ljudi ‘mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove… i neće se više učit ratovanju‘. Prorok Izaija piše još nešto važnije i značajnije: da će ‘biti sudac narodima‘. Sudit će svim ljudima; kako onima koji će nastojati hoditi Božjim putovima, tako i onim ljudima koji ‘neće prekovati mačeve u plugove, a koplja u srpove…’ i koji će se i dalje ‘učiti ratovanju‘. Valjda nam je jasno što znači taj izraz: ‘prekovati mačeve u plugove i koplja u srpove‘. Spasitelj će ljude učiti da budu miroljubivi, da u svom životu ostavljaju trag dobra, a ne trag grubosti i nepravde.

Upravo to Izaijino proroštvo na najbolji mogući način ostvarivao je Isus dok je ovom zemljom kao Bogočovjek hodio. Kroz novu crkvenu liturgijsku godinu mi ćemo sve bolje i bolje upoznavati toga Isusa, upoznavati njegove riječi i njegova djela, slušat ćemo njegove pozive da ga slijedimo. Nekih nedjelja i blagdana taj Isusov poziv bit će nam posve razumljiv i moći ćemo bez nekih velikih napora po tom pozivu živjeti… a nekih nedjelja i blagdana taj će nam Isusov poziv djelovati previše zahtjevno i praktički u naše vrijeme neostvarivo. I jedino će nam često druženje s uskrslim Isusom na nedjeljnim sv. misama, u sakramentima i osobnoj molitvi biti prava pomoć i nadahnuće kako da što bolje budemo Isusovi nasljedovatelji: ne samo kršćanskim imenom nego i kršćanskim životom.

Tako nam danas Isus u evanđelju nastavlja ozbiljno govoriti o teškoćama prolaznoga ljudskoga života, kako je to govorio i nekoliko prošlih nedjelja. Zanimljivo je primijetiti i vrijedno je čuti da Isus nikada ne govori o vremenu kada će se što zbivati. Životne teškoće nas više-manje prate svaki dan i neki put nam se čini kao da ih je više nego bi to bilo normalno. A onda nakon nekog vremena nerijetko spoznamo da smo i više toga mogli podnijeti negoli smo očekivali. Vrijedno je to bilo ako je po našem podnošenju životnih teškoća nastalo više dobra na svijetu ili se bar nije umnažalo zlo u svijetu.

I kroz novu crkvenu liturgijsku godinu više puta ćemo biti pozvani da živimo ono što jesmo: kao Božji stvorovi. Podsjetit ćemo se više puta da nam u našu svakodnevicu Bog dolazi u susret, da želi s nama ovim svijetom putovati: i onda kad nam sve ide lako i po našim željama i planovima… i onda kad nam je teško jer nam se planovi ruše i želje nam se ne ostvaruju. Tu nam dobar primjer mogu biti sportaši: oni su naviknuti uživati u uspjesima i hvaljenju, a nerijetko se moraju i žalostiti zbog neuspjeha pa onda posljedično i kuđenja i prigovaranja.

No, da bismo i mi susreli Boga koji nam dolazi u susret moramo se za to oraspoložiti, moramo si naći vremena i volje malčice iskoračiti iz obične svakodnevice i pripremiti se za susret s Bogom. Pa i kad nam u goste dolaze prijatelji ili rodbina, mi se više ili manje za to pripremamo. Neće u kući sve biti baš posve isto kao i da njih nema. Svaka nedjelja je izvrstan dan Božje ponude i poziva za susret s njime. Uskrsli Isus dolazi k nama i bio bi red da i mi dođemo k njemu. Svaka je nedjelja također i pravi dan za doživljaj ljubavi i prijateljstva u obitelji, među rodbinom i prijateljima. Zato nam ne valja nedjelju živjeti kao i svaki drugi, obični dan u tjednu. Svaka nas nedjelja izdiže, ili bi nas trebala izdizati, iz tjedne svakodnevice i izgrađivati kao vrijedna Božja stvorenja. A zbilja smo Bogu vrijedni kad znamo da je i Bog htio postati čovjekom, jednim od nas: od rođenja, preko životnih teškoća i trpljenja, pa čak i po smrti – da bi nam onda pokazao da je uskrsnuće ona stvarnost koja svemu daje trajni pečat. Evo, to ćemo i u novoj crkvenoj liturgijskom godini proživljavati i u sakramentima, a osobito nedjeljnoj sv. misi proslavljati.

Nađimo si vremena i probudimo u sebi volju da u tome aktivno sudjelujemo. Lakše ćemo živjeti teškoće i radosti će nam biti veće. Uputimo se u tu životnu avanturu s Bogom i bližnjima.