Živimo da u vječnost stignemo

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

 Iznenadio nas je Isus prošle nedjelje riječima da u svijet među ljude nije došao donijeti mir nego razdjeljenje. Te riječi, neočekivane od Isusa, prisilile su nas da malo dublje razmislimo što nam je to u stvari Isus htio reći. S obzirom na ukupno Isusovo djelovanje morali smo zaključiti kako je nevjerojatno da Isus potiče ljude na svađu i sukobe nego da nas ovim zahtjevnim riječima poziva da se ne zadovoljimo prividnim mirom: tako da nikoga ničim ne savjetujemo, nikome ništa ne prigovorimo – samo zato kako se dotični ne bi razljutio. Isus je posve jasno razlikovao grijeh od grešnika kao i zlo od dobra. Nikad nije zlo proglasio dobrim niti je prihvaćao grijeh – ali grešnike je prihvaćao i pozivao ih na kajanje i obraćenje.

Današnje evanđelje je započelo riječima da je ‘Isus prolazio i naučavao gradovima i selima‘. Ne piše ništa podrobnije ‘što je to naučavao’. Ali iz pitanja jednog od slušatelja: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“možemo zaključiti da je opet pozivao ljude da tako žive svoj svakodnevni život da to bude život kojim se putuje u nebesku stvarnost. Očito je taj čovjek uvidio nesrazmjer između stvarnosti svakodnevnog života i onoga što je Isus govorio, pa je zato pitao ‘pa tko bude onda došao u nebo‘?

Ovakvo pitanje o spašavanju moralo bi biti važno za sve one ljude koji u svom ‘življenju na zemlji‘ računaju i sa ‘životom vječnosti’. Tko misli i vjeruje da vječnosti nema, taj si neće postavljati ovakvo pitanje nego će ga zanimati samo jedno: kako da ovaj život proživi.

Pitanje o broju spašenih može proizići iz dva temeljna razloga. Prvi je uvjerenje kako smo mi na pravom putu, a većina drugih na krivom. Tada je dobar odgovor da je malo spašenih jer – mi smo na pravom putu. Drugi razlog može biti da si mislimo kako i sami nismo na baš dobrom životnom putu. Tada bismo htjeli da je mnogo je onih koji se spašavaju, jer -  onda ipak ne moramo mijenjati svoj život, jer ćemo se vjerojatno onda i mi naći među mnoštvom spašenih.

Ne znamo u koju grupu ljudi je taj čovjek samoga sebe svrstao: vjerojatno među one ‘bolje‘, jer ipak svatko od nas o sebi poprilično ‘dobro misli‘. Ako i uviđamo svoje pogreške, lako za njih nalazimo opravdanje.

Kako nismo čuli kamo je ovaj čovjek sebe smjestio, tako nismo čuli ni ‘koliki je broj‘ onih koji se spašavaju. Isus jednostavno nije udovoljio toj ljudskoj znatiželji nego je dao uputu da se trudimo tako živjeti da mi budemo među spašenima. A naši bližnji su nam naši suputnici, koji nam nekad pomažu a nekad i odmažu – konačno kao i mi njima – na tom putu prema spašenima.

Bolji poznavatelji Svetoga pisma znaju da su vjerni Židovi  u ogromnoj većini jednostavno sebe smatrali ‘Božjim izabranicima‘ te su vjerovali da su ‘privilegirani pred Bogom‘.  Mislili su da  imaju i potvrdu te privilegiranosti: čudesa koja su se događala na  40 godišnjem putovanju kroz pustinju. Pa ne bi valjda Bog ni činio čudesa da se za njih ne brine, da mu nije do njih  stalo. Pa i mi ljudi se brinemo za one do kojih nam je stalo,  za one koje volimo! Tek tu i tamo se u Starom zavjetu pojavila misao da bi Bog mogao i trebao voljeti sve ljude, jer je svima Stvoritelj. Jedna takva misao pojavila se i kod proroka Izaije, kako smo čuli u 1. misnom čitanju. A ipak i prorok Izaija smatra kako će Izraelci, kao izabrani Božji narod, imati pritom vodeću ulogu: da te ‘strance‘ dovedu k Bogu.

Isus iznosi sasvim drukčije kriterije dolaska u nebo, drukčija mjerila koja nisu povezana s pripadnošću pojedinom narodu ili pojedinoj ljudskoj skupini. Ulazak na ‘uska vrata‘ u vječnost označuje da je svatko osobno odgovoran kakvu će si vječnost izabrati, jer kroz ‘uska vrata‘ se ne može ući u grupi – a pripadnost pojedinoj skupini može biti pomoć ili zapreka. Tu smo mi kršćani donekle privilegirana skupina jer se mi svake nedjelje družimo s uskrslim Isusom i s našim bližnjima na sv. misi pa tako bivamo i sposobniji Isusove vrednote – koje vrijede i u vječnosti – ostvarivati na svom putovanju ovom ‘suznom dolinom‘. Ako netko kroz pedesetak godina života… često sluša Isusa i druži se s njegovim ljudima, očito će nastojati te Isusove vrednote prihvatiti i kao svoje vrednote življenja. Naravno, uz ponizno priznanje da smo ‘uvijek mogli biti bolji‘.

Zato Bog svoje ljude odgaja… i to ne samo onda dok su mala djeca nego i onda kad su već odrasli i zreli ljudi, kako nam o tome govori današnji odlomak Poslanice Hebrejima. Pisac ove Poslanice u naše vrijeme ne bi baš dobro prošao: tužili bi ga za ‘nasilje nad djecom‘. Čuli smo naime pisca kako pita: „A ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?“ ‘Kakvom stegom‘ – rekli bi danas mnogi, djecu treba odgajati ljubavlju… i pritom si misle da je znak ljubavi: ‘djeci u svemu pogodovati… priuštiti im sve što im možemo kupiti‘. Obrazloženje je vrlo jednostavno: ‘nek’ oni imaju kad ja nisam imao‘! I doista danas djeca imaju nezamislivo više toga nego su imali njihovi roditelji… ali su rijetki zadovoljni i sretni. Roditelji su im nabavili smartphone, tablete i omogućili ADSL priključak na Internet, kako bi mogli bolje učiti, a njima: škola sve teže ide. Dosta često na taj način se roditelji nastoje iskupiti pred djecom: svjesni da su premalo s djecom, jednostavno kupuju njihovu naklonost: već prema njihovoj životnoj dobi. A kako se naklonost kao ni ljubav ne mogu kupiti, to budu poprilična razočarenja kad ‘djeca odrastu‘.

Već je pisac Poslanice Hebrejima zapisao kako se ‘isprva čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti‘. Pa stvarno je puno puta lakše, i prije gotovo, ako bilo koji posao u kući i na gruntu obave odrasli… ali kad i gdje će se onda djeca i mladi uvježbati u tom poslu?! Ako nešto prvi put rade s 10 godina bit će nespretni, ali će biti nespretni i kad to počnu prvi put raditi i s 15 ili 17 godina. S tim da je njima samima manje čudno ako nešto ne znaju s 10 godina, negoli će se čuditi kad to budu trebali početi sa 17. Mnogi će onda radije nastojati taj posao i izbjeći jer ih je ipak već sram što to ne znaju… i tako se skupljaju godine, centimetri i kilogrami, ali se ne skuplja praksa u poslovima, pa i onim najobičnijim.

Evo, tu ‘sliku odgajanja‘ uzeo je pisac Poslanice Hebrejima u pokušaju da objasni zašto se vjernicima događaju nevolje i zašto u životu trpe premda je Bog svemoguć pa bi ih mogao svega osloboditi. Pisac ove poslanice kaže da Bog tako odgaja ljude, odgaja ih da ne budu ‘invalidi‘ u rješavanju problema niti da budu slabići u nošenju životnih teškoća. A zbog vječnosti koju nam je pripravio Bogu nikada neće ponestati ni vremena ni načina da nas nagradi za našu požrtvovnost, pa i za podnesenu muku. I tu su ljudi, poučeni životnim iskustvom, stvorili izreku: ‘Ono što te ne ubije, to te ojača‘! A Bog je tu još bolji i jači: njemu ni smrt nije zapreka da čovjeku ‘dobro dobrim vrati’.

A to što Isus kaže da se ‘ulazi na uska vrata‘ jasno naznačuje da kroz životne nevolje i teškoće putujemo prema vječnosti. Na ‘uska vrata‘ ulazi se pojedinačno, svatko sam, a i prtljaga ne može biti glomazna. Za ulazak u nebo traži se ‘duhovna vitkost‘ koju stječemo druženjem s uskrslim Isusom i po dobrim djelima našim bližnjima. Izgleda tako lako – a opet: tako je teško.