Živjeti nam je tako da ‘ne bude kasno’

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Već dulje vremena brojni mediji opet donose vijesti o broju zaraženih, oboljelih i umrlih od Korone, očito najrazvikanije bolesti našega vremena. Bila je kratka ljetna pauza, no s približavanjem jeseni opet se najavljuju nove mjere. U tim objavljenim brojkama ima puno nedorečenosti i nepoznanica. Jer, brojni zaraženi i nisu oboljeli, i da se nisu testirali ne bi ni znali da su zaraženi, jer bolesni bili nisu. Brojni oboljeli su i ozdravili, prije ili kasnije, već prema težini bolesti. A umrli su većinom ljudi načetoga zdravlja: bilo zbog staračke nemoći bilo zbog neke druge teške bolesti.

Ne znamo koje su bolesti i životne nevolje mučile ljude okupljene oko Isusa, kako nam to opisuje današnje evanđelje. Od svega onoga što je Isus naučavao gradovima i selima, jednoga čovjeka je mučilo pitanje: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Rijetko si ljudi postavljaju ovo pitanje, kako onda  tako i sada. A pitanje je izuzetno važno: kad ovaj život na zemlji završi… gdje ću biti? Jer ovo zemaljsko traje privremeno… a ono vječno… pa trajat će vječno. Isus u svom odgovoru nije rekao ni puno ni malo već je pozvao ‘boriti se‘ da budemo među spašenima. Pojmom ‘boriti se‘ Isus nam jasno daje do znanja da to nije lako.

I onda je to pojasnio jednom prispodobom koja nosi ozbiljnost i jasnu poruku: jednom će biti kasno. Neki je gospodar priredio gozbu na koju su bili pozvani mnogi ljudi. Nismo čuli kriterije po kojima su ljudi pozivani. I mnogi su se odazvali: na vrijeme i s voljom.  No, bilo je i onih koji su jednostavno zakasnili – nema nikakve naznake iz kojih je to razloga bilo. No, to zakašnjenje se pokazalo sudbonosno: više nisu mogli ući na gozbu – vrata su bila zatvorena i zaključana. I oni su počeli kucati na vrata. Možda su više lupali nego kucali ali vrata se nisu otvorila. A onda su od samog gospodara čuli da ne mogu ući. Gospodar ih jednostavno ne pozna! To ih je veoma začudilo: zašto oni ne mogu ući? I počeli su navoditi razloge zašto bi oni ipak trebali ući: jer oni su čuli što je on ‘po njihovim trgovima naučavao’… čak su ‘s njim jeli i pili‘. Danas bi valjda ljudi rekli: ‘pa mi smo te, Isuse, povremeno slušali preko radija i televizije… a bili smo i na sv. misi za vekše svetke… i dok su nam djeca išla na prvu pričest i krizmu‘. Isusov odgovor je jasan: „Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.“ Odstupite tamo gdje će biti ‘plač i škrgut zubi’.

I dodaje Isus da će mnogi od tih ‘zlotvora’ u groznoj vječnosti prepoznati ‘neke svoje’ u sretnoj vječnosti ali to ipak neće biti dovoljno da i oni dođu u sretnu vječnost, to neće biti društvo za njih. Samo su se poznavali i na istim mjestima susretali… ali, ali nisu jednako živjeli. Hajdemo malo konkretno, da ne završi u zraku, nedorečeno. Hajdemo na ono svako godišnje: završila je pričest i krizma, minuli su Božić i Uskrs… i to je bilo sve od kršćanstva nekih pokrštenih ljudi. Uvjetno nazvanih kršćani. I za takav svoj život nisu se ni pokajali jer su mislili da je to dosta za kršćanski život. I htjeli bi ući.

Ovu Isusovu prispodobu trebamo shvatiti kao Božji poziv ljudima u život na zemlji. Svatko je dobio svoje životne sposobnosti, svatko je dobio svoje životne prilike koje su u skladu s tim dobivenim sposobnostima i trebalo ih je u tim prilikama upotrijebiti, iskoristiti. Jednostavno – trebalo je uložiti svoj trud! I nakon toga života na zemlji, dolazi poziv, konačni poziv na gozbu – gozbu vječnog života. Doista se vječni život može shvatiti kao gozba jer u tome životu neće biti nevolja i tegoba. Neće biti ni one najbolnije i najstrašnije stvarnosti zemaljskog života: smrti.

Zato tu prispodobu treba shvatiti kao opomenu, govori nam pisac Poslanice Hebrejima. Opomena treba biti pomagalo u odgoju ljudi – kako za ovozemaljski tako i za nebeski život. I onda sv. pisac daje sličnost sa odgajanjem djece. Pisac ove poslanice stoji s obje noge na zemlji i zna, jednostavno zna: odgoj je uvijek težak. Kako za onoga tko odgaja, tako i za onoga koga se odgaja. Vrijedilo je to onda, vrijedi to i danas.

Odgajatelj je žalostan kada vidi da ga se ne sluša ili kad njegove riječi ne dopiru do odgojenika. S druge strane odgojenik misli da se nad njim vrši nekakav pritisak, gotovo teror, i nastoji se od toga otrgnuti. Jer ono za što ga se nastoji odgojiti u obiteljskom i vjerničkom životu često je u suprotnosti s onim što vidi u društvu oko sebe: laganja, varanja, podmićivanja. Pa onda izgleda da je taj odgoj za trajne vrednote suvišan i neprikladan za ovo vrijeme. Pa i sami roditelji često se povode za onim što mediji prikazuju kao vrijedno i poželjno.

Stvarno sam tužan i zabrinut kad vidim kako se brojni roditelji raduju što njihova još malena djeca znaju tako dobro koristiti mobitel, tablet i kompjutor za internetsku zabavu. Mnogi roditelji to ne znaju i zato su ponosni da malena djeca znaju bolje od njih: uh, kako su moderni i uključeni u društvo. No, a gdje je tu problem? Roditelji ne primjećuju kako oni gube kontakt sa svojom vlastitom djecom. Djeca i mladi provode život s nekim onim tamo drugdje, blizu ili daleko, ali ipak s nekim drugim. I tako pomalo postaju stranci u vlastitoj obitelji. Pritom najčešće u kući nemaju nikakav zadatak i sve drugi obavljaju za njih i umjesto njih. I kako da kasnije budu samostalni? Bez odgoja dijete se uči komociji, bezvoljnosti, nepotrebnosti da se negdje angažira. Krizmanike ovoga vremena uvijek pitam: što ćete vi jednom svojoj djeci pričati da ste u mladosti radili? Samo da ste po mobitelu ‘štrikali’. Odgojem uvježbani čovjek nije više mlitav u svojim zadaćama. Nema drame nad svakodnevnim brigama niti neprestana gunđanja nad poslovima koje treba odraditi.

Po odgoju čovjek se uči plemenitosti, zalaganju. Koliko li samo razni sportaši treniraju da bi postigli uspjehe. Odgoj za molitvu, za dobra djela postaje put prema sretnijemu i svetijemu životu. Odgoj postaje trnovit put do pobjede. Išli mi njime, prošli njime i u sretnu vječnost stigli.