Živjeti za život vječni

31. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Svako malo možemo čuti ili pročitati o potrebi reforme školstva s jednostavnim obrazloženjem da se djeca i mladi našega vremena uče neka znanja kojima je prošao rok važenja, koja više nemaju vrijednost u ovom promijenjenom svijetu. No, veći problem nastane kad se treba dogovoriti ‘a što bi to djeca i mladi našega vremena trebali učiti’?! Ne mislim se upuštati u te rasprave jer bih time samo nepotrebno gnjavio i sebe i vas – jer naša razmišljanja ionako neće ni čuti, a kamoli uzeti u obzir, nitko od onih koji o tome odlučuju – ali svakako svi stariji od 50 godina mogu posvjedočiti kako su uistinu nestala neka zanimanja ljudi koja su još ne tako davno bila važna i ljudima potrebna. Mi još imamo kovačnice, ali nemamo kovača… nema više ni užara, ni tkalaca… a mlinovi i mlinari su samo za razgledavanje i kupnju suvenira…

No, premda su neka znanja postala nepotrebna i neka zanimanja su postala praktični suvišna, postoji u našem ljudskom životu nešto što je trajno, nešto što se ne mijenja: ljudi žele biti sretni! I stalno za srećom jure. Zato u svijetu ne manjka ‘ponuđača sreće’. I njih svakoga dana, više-manje gledamo i slušamo. Popriličan je broj onih koji su posluhnuli brojne reklame za sretan život, ali sretan život nisu postigli: osim ako se pod sreću prizna ono kratko vrijeme kad im je izgledalo da su si pravu stvar za sreću kupili. Kad bi bila istina da su si kupnjom te stvari kupili ‘pravu sreću‘, pa onda nove ponude sreće, nove reklame, više ne bi trebali niti slušati a kamoli da bi ih opet posluhnuli.

U današnjem 1. misnom čitanju čuli smo Mojsijev poziv svojim sunarodnjacima na način života kojim će imati ‘dug život‘ i ‘da im dobro bude‘. Drugim riječima: ‘da dugo i sretno žive‘! Što to trebaju činiti ljudi prema Mojsijevim uputama da bi ‘dugo i sretno živjeli’? Moraju se: ‘bojati Boga i vršiti njegove zapovijedi‘. U daljnjem tekstu tog odlomka koji smo slušali ništa ne piše o tome koje bi to zapovijedi bile nego je istaknuta samo jedna, da treba: „Ljubiti Boga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ Kad bismo dalje nastavili čitati Sveto pismo, ubrzo bismo naišli na te ‘Božje zapovijedi koje treba vršiti‘. Još i više: primijetili bismo da su te Božje zapovijedi brojne generacije ljudi ne samo čitali i učili nego su nad njima i ozbiljno razmišljali, i u tim razmišljanjima ih nastojali uklopiti u svoj svakodnevni život. Zbog toga su morali dodavati nove i nove situacije života koje bi bile obuhvaćene i pokrivene tim Božjim zapovijedima. Najjednostavnije se može reći: htjeli su ih aktualizirati u svojoj konkretnoj stvarnosti.

I tako su se te Božje zapovijedi, po ljudskom razmišljanju i konkretnoj aktualizaciji, tako umnožile da ih više nitko – ili tek možda netko – nije mogao zapamtiti. Najbolje su ih poznavali ljudi koje su nazivali ‘pismoznanci‘, a to su bili ljudi koji su – kako im i samo ime govori – ‘poznavali Pismo‘, ono što mi danas nazivamo Sveto pismo. Drugog ‘pisma‘ tad praktički i nije bilo! Jednog pismoznanca susrećemo i u današnjem evanđelju. Ne znamo da li je taj pismoznanac znao sve one brojne zapovijedi koje su bile zapisane u Svetom pismu, ali znamo da ga je o tih svih brojnih zapovijedi mučilo pitanje: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ Vjerojatno se mnogi od vas sjećaju, iz slušanja misnih čitanja, kako su pismoznanci i farizeji često postavljali Isusu pitanja s namjerom ‘da ga iskušaju‘. I na ta ‘iskušavalačka pitanja‘ Isus je uvijek odgovarao, premda je znao da se oni koji ga pitaju neće promijeniti, ma kakav im odgovor dao, ali je Isus i tu priliku koristio da pouči ljude i uputi poruku onima koji će to prijateljski čuti i prihvatiti.

Po svemu sudeći je pismoznanac iz današnjeg evanđelja postavio iskreno pitanje koje ga je mučilo i za koje se nadao da bi od Isusa mogao dobiti pravi odgovor. U svom odgovoru Isus kao prvu zapovijed navodi onu istu zapovijed koju je još Mojsije označio kao najveću zapovijed: da se Boga ljubi da bi se dugo i sretno živjelo. Odmah zatim Isus navodi ‘drugu zapovijed‘, jednako važnu, da se: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ I da potvrdi važnost tih dviju zapovijedi Isus dodaje kako jednostavno „Nema druge zapovijedi veće od tih.“

Očito je pismoznanac bio zadovoljan Isusovim odgovorom i uvjerio se da je svoje pitanje postavio pravom znalcu Božjih zapovijedi, jer je već i on – pismoznanac – svojim razmišljanjem nad brojnim zapovijedima došao do toga zaključka. Sada mu to i Isus potvrđuje riječima: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“

No, pa što to onda čovjek treba činiti da bi postigao život u kraljevstvu Božjem? Samo: ljubiti Boga i bližnjega svoga! Samo to, i ništa više! Tako jednostavno, a tako komplicirano. Komplicirano postane onda kad se riječi tih dviju zapovijedi trebaju pretvoriti u konkretna djela, u život svakodnevice. Jer mi ljudi puno puta govorimo isto, iste riječi slušamo, ali ne mislimo pritom isto. ‘Ljubiti sebe‘, prema Isusu, ne znači: ‘udovoljavati svakom svom prohtjevu‘; ‘ljubiti sebe‘ ne znači kupiti sebi sve što si mogu priuštiti; ‘ljubiti sebe‘ ne znači sebično se brigati samo za sebe. U tom kontekstu onda jednako tako ni ‘ljubiti bližnjega‘ ne znači koristiti bližnjega za svoje potrebe, za svoju ugodu.

Zapovijedi ljubavi postojale su i prije Isusa. Nije ih on prvi izrekao. No, on im daje novo značenje. Isus je svojim životom pokazao što doista znači ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe. I ne samo da je pokazao put nego je obećao snagu za hod tim putem svima onima koji se odvaže životom ga slijediti. Zapovijedi su postojale i prije Isusa, no punina življenja tih zapovijedi otkrivena je tek u njegovu životu, smrti i uskrsnuću.

Ljubiti Boga svim srcem dušom, umom i snagom nije ništa drugo nego ljubiti Boga cijelim bićem. A čovjek je razumno biće. Nema ničega u čovjeku – osim grijeha – što Bog ne ljubi, što on nije stvorio. Dvije zapovijedi ljubavi najbolji su sažetak poruke cijeloga Svetog pisma. One su neodvojive jedna od druge. Ljubiti sebe znači htjeti sebi dobro te ispravno djelovati da bi se to dobro postiglo. Nemoguće je htjeti drugima dobro ako sebi ne želim dobro. Riječ je o ozbiljnom i odgovornom prihvaćanju svoga života, o nastojanju da ne bude življen isprazno, nego da se brinem oko svog duhovnog i tjelesnog rasta i napretka. Dakako, sve je to čovjek pozvan činiti i za druge, no nije moguće takav biti prema drugima ukoliko se najprije ne trudim sam tako živjeti. Obitelj i vjernička zajednica su prilika da se takvim pokažem, one su i podrška da takvim mogu sve više i sve češće biti.