Život ima cilj, zato ima i smisao
1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2012)
Na početku smo nove crkvene liturgijske godine, prva je nedjelja došašća, a sv. misu smo započeli najpoznatijom pjesmom došašća, svojevrsnom himnom tog vremena: ‘Padaj s neba roso sveta‘. Došašće je i vrijeme priprave za Božić pa se već u trgovinama nude ‘božićni artikli‘, a uskoro će po ulicama i trgovima biti postavljeni okićeni borovi i na sve će strane svjetlucati brojne lampice i blještati razni nakiti. Bez daljnjega, nije loše i na taj način stvarati radosnu božićnu atmosferu, ali je loše, ali je prazno ostati samo na tome.
Kršćanska vjera, koja je valjda temelj slavljenja Božića, poziva nas na dublje pa onda i plodonosnije slavljenje Božića: a vrijeme došašća je odlična prilika za to. Zašto je to dobra prilika? Pa s jedne strane čisto tehnička: ne traje predugo da nam postane obično, a opet ne traje niti prekratko: tako da nismo pravo ni započeli, a već je završilo. S druge strane to je i duhovna prilika: nedjeljna misna slavlja kroz cijelo vrijeme došašća pozivaju na budnost, nadu i ljubav.
Prve dvije nedjelje došašća stavljaju naglasak na drugi Kristov dolazak u slavi. To je zanimljivo. Nalazimo se napočetku, a pozvani smo na razmišljanje o onome što slijedi na kraju. Svijest o onome prema čemu idemo i što će se na kraju dogoditi iznimno je važna u življenju sadašnjosti. Govor o drugom Isusovom dolasku u slavi može nam se činiti odveć dalek, čak pomalo nestvaran. Zato treba podsjetiti da će za svakoga od nas trenutak potpunog Božjeg očitovanja biti naša smrt. Koliko god je nelagodna pomisao na smrt, vjera nas pritom otima očaju, ispunja nas nadom i daruje mir. Prva nedjelja došašća jasno ukazuje na sličnost između došašća i ljudskog života. Kao što došašće smjera pripravi za slavlje Božjeg dolaska u djetetu Isusu, tako bi i cijeli naš život trebao biti priprava za potpuni susret s Bogom. A ono na što nas evanđelje poziva na početku došašća zapravo je putokaz cijelom našem životu. Pozvani smo na budnost i molitvu. Budan je onaj tko nekoga iščekuje. Moli samo onaj koji vjeruje. A budnost i molitvu ujedinjuje nada.
Isusove riječi iz današnjeg evanđelja u mnogo čemu dobro ocrtavaju duhovno raspoloženje mnogih i mnogih ljudi našega vremena koji žive u ‘bezizlaznoj tjeskobi‘ i strahu pred budućnošću. Depresija je jedna od najraširenijih dijagnoza i bolesti koje haraju ovim svijetom – i to najviše upravo onim ‘razvijenijim svijetom‘. Osjeća se beskrajna praznina i besmisao. U takvom duhovnom stanju, mnogi se ljudi okreću ‘zaboravu kroz zabavu‘. Isus je to nazvao ‘otežalim srcem‘ u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama. Doista je dojmljiv taj Isusov izraz ‘otežalo srce’. Srce, koje je izvor životne snage i djelovanja, otežalo je jer se u susretu s tjeskobom i strahom predalo proždrljivosti i pijanstvu, jednostavno užitku koji je samom sebi svrha. Ali događa se i još nešto gore: čovjek ne vidi ništa osim životnih briga. One su postale središte svega. Ništa drugo ne može vidjeti i doživjeti izvan životnih briga. Brige su postale jedini životni horizont. I tako se onda dogodi drugi čovjekov poraz: brige se utapaju u proždrljivosti i pijanstvu. A brige, koliko god stvarne, ne smiju nas pobijediti. Toliki si ljudi danas misle da ‘nisi zdrav ako kažeš da si zadovoljan i sretan u životu‘! Jer, kako bi mogao biti zadovoljan ako nemaš ‘to‘ i ako nisi bio ‘tamo‘?! A ‘to‘ i ‘tamo‘ su neke stvarnosti za koje nas razne reklame žele uvjeriti da moramo imati… makar nam stvarno ne trebale.
Bezizlazna tjeskoba, izdisanje od straha, otežalo srce, proždrljivost i pijanstvo. Prava dijagnoza vremena, stanja duha i čovjeka. Na prvi pogled nam se može učiniti da je Isus pesimističan, a to nikako ne ide s njegovom osobom i poslanjem. Ovim riječima on zapravo realno riše čovjekovu duhovnu situaciju. Ali Isus ukazuje i na izlaz, nudi lijek. Isus govori o bdijenju i molitvi. To je pravo rješenje koje nudi izlaz iz tjeskobe, koje ukazuje na život onkraj straha i koje srcu vraća lakoću postojanja i usred teškoća i nevolja, zbog kojih je srce otežalo. Zato je zadaća i poslanje nas kršćana, posebice u ovom adventskom vremenu, usred tjeskoba, straha i životnih briga, otkriti, ojačati i još više prionuti na molitvu. Pritom mi ne bježimo od stvarnosti i briga, ali ih kroz bdijenje i molitvu gledamo posve drukčijim očima i drukčijim srcem. Molitva je u stvari posvješćenje Božje nazočnosti u našem životu. Na vjeronauku se uči da je ‘molitva razgovor s Bogom‘. A razgovarati se može s nekim tko je uz tebe, tko je s tobom. Pa i kad s nekim razgovaramo na daljinu putem telefona, on nam je duhom blizu, makar bio i kilometrima daleko, jer taj s kojim razgovaramo dijeli naše misli, naše planove, naša iščekivanja, strahove i radosti. Po molitvi ljudi postaju svjesni da nisu sami nego da žive pod Božjom brigom: zato su teškoće manje, a radosti veće. A život nam svednevice teče: ne u zaborav nestanka nego u radost vječnosti.
Netko je zgodno predložio da se zamislimo kako bismo reagirali kad bismo u novinama naišli na slijedeći tekst: „Ove godine 24. prosinca neće biti Badnjaka niti će se sutradan 25. prosinca slaviti Božić, jer naš Gospodin Isus Krist dolazi osobno na oblacima nebeskim u slavi i s moću velikom, kako je obećao. Jesmo li spremni na to? Možemo li ga dočekati?“ Ili bi nas ta vijest strašno zbunila, a nje-zino upozorenje ispunilo strahom?!
Mi ne iščekujemo smrt koja nas vodi u ništa, mi iščekujemo Krista koji nas vodi u nebo. Nađimo si vremena i volje za susretanje s njim tijekom svog života da bismo se prepoznali kao znanci i u vječnosti. Vrijeme došašća je prilično zgodna prilika za to.