Život pokazuje tko je za me Isus

24. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Svako malo mediji nas na temelju raznih anketa izvješćuju o popularnosti i nepopularnosti raznih političara – koji te ankete i naručuju. Dosta često te ankete ne iznose pravo stanje i mnogi im ljudi jednostavno ne vjeruju. Pa čisto ljudski je za očekivati da će svi anketari barem malčice ‘navijati‘ za onoga tko je anketu naručio. Jer ako naručitelju ankete više puta isporuče ‘loše rezultate‘ za njega, pa valjda onda više neće kod tih ljudi naručivati nove ankete. Potražit će neke druge anketare koji će donositi ‘ljepše rezultate‘.

Na početku evanđelja čuli smo kako sam Isus provodi ‘malu anketu‘ među apostolima. Pita ih: ‘što su čuli da ljudi govore o njemu‘. Znao je Isus da su apostoli, onako sa strane, mogli čuti više toga što ljudi misle i govore o njemu, negoli su to ljudi bili spremni reći samom Isusu. I nama se događa da nekome lakše prigovaramo pred drugim ljudima negoli da to isto reknemo direktno čovjeku koga se taj prigovor tiče.

I na to jednostavno pitanje Isus je od više apostola dobio različite odgovore raznih ljudi. Zanimljivo je zamijetiti da Isus uopće ne komentira te odgovore. Izgleda da mu i nije bilo važno što to ljudi pričaju o njemu. Po svoj prilici Isus je to pitanje postavio učenicima samo zato da onda može i njih upitati: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ I kako god su učenici spremno odgovarali ‘što ljudi govore o Isusu‘ tako su posve zašutjeli kad su trebali reći svoje mišljenje. Javio se samo jedan, Petar, apostol koji je i inače bio ‘brz i na jeziku i na djelu‘: „Ti si Pomazanik – Krist!“ I onda kad je Petar točno odgovorio Isus im je zabranio da o tome dalje pripovijedaju.

Umjesto da učenici pričaju s kim to važnim i moćnim oni hodaju, koga to oni slijede i čija čudesa gledaju, Isus im je počeo govoriti o mučnoj budućnosti koja ga uskoro čeka u Jeruzalemu. Apostoli su očito bili zatečeni onim što im Isus govori pa su nemoćno šutjeli. Njihova očekivanja su sasvim sigurno bila posve drukčija: uz moćnog Isusa i oni će imati moćne položaje u društvu, u kraljevstvu koje će Isus uskoro osnovati. I u toj pomalo neugodnoj šutnji opet nastupa Petar: odvodi Isusa malo na stranu i počne ga odvraćati od takvih događanja.

Jer ako Isus uskoro tako jako strada, ako ga čak i ubiju, pa što će onda biti od njih. Što će biti od njihovih vodećih mjesta u kraljevstvu. Onda propadaju sva njihova očekivanja. Petar je bio brz na jeziku i očito uvjeren da bi on mogao utjecati na Isusa da promijeni tu neželjenu budućnost. A kako su ranije svjedočili brojnim Isusovim čudesima: ozdravljenju teških bolesnika i čak oživljavanju mrtvih ljudi, bili su uvjereni da se Isus doista može lako osloboditi iz tako mučne situacije. Pa bilo bi bedasto da tako moćni čovjek kao Isus tako gadno strada. Petar se nadao odvratiti Isusa od takvih događanja.

No, umjesto da malo popriča s Petrom ‘kako to on misli‘ Isus ga je vrlo oštro i grubo ukorio: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!“

U nastavku zbivanja Isus zove k sebi i narod i učenike pa im govori kako ga mogu i trebaju nasljedovati u svojem životu. Malo prije Isus nije dao učenicima da govore ljudima da je on ‘Krist’ – od Boga poslani Spasitelj ljudi – što bi ljudi posve sigurno rado poslušali. Umjesto toga on sam priča i poziva ljude da mu se priključe u načinu života koji se ljudima ne mili: ‘Neka se odreknu sami sebe, neka uzmu svoj križ i neka idu za njim‘. Pritom Isus ne taji, ne skriva da će takvo životno nasljedovanje njega za mnoge ljude značiti ‘gubljenje života‘ na ovome svijetu, ali Isus odmah dodaje kako to zapravo znači da će ti ljudi ‘spasiti svoj život‘ za vječnost.

Ovaj Isusov poziv na ‘gubljenje života‘ uopće ne mora značiti doslovno ‘umiranje‘, premda je i toga bilo, ima toga i danas, a posve sigurno će toga biti dok je ljudi i svijeta. ‘Gubiti život‘ po Isusovom načinu življenja može se shvatiti i kao trajno činjenje dobra bližnjima, zbog čega onda čovjek niti samom sebi ne priušti ‘neko dobro‘ jer tako može više pomoći drugima, potrebitijima. Tako živeći može čovjeku izgledati da ‘gubi‘ dio svoga života. To je ono što je ‘ludo‘ u kršćanskoj vjeri za mnoge ljude: vjerovati da postoji ‘moćni Bog‘, a ne iskusiti ‘moćnu zaštitu‘ tog moćnog Boga u konkretnoj životnoj muci. Pa naše ljudsko razmišljanje i praksa su posve drukčiji: bogati i moćni ljudi brinu se za svoju djecu, rodbinu i prijatelje. Kod političara je to valjda najočitije – možda jednostavno zato što se i mediji za njih najviše zanimaju. A što bi tu tek o pomaganju mogli reći roditelji za svoju djecu: pomažu im čak i onda kad to više i ne bi trebali… osobito onda kad tu njihovu pomoć djeca zlorabe. Roditelji se odreknu i potrebnih stvari da bi to njihovo, čega su se odrekli, djeca potrošila na nepotrebne stvari, na čisti luksuz. Konkretne primjere znate vi roditelji sami: svoje i tuđe.

U 2. misnom čitanju čuli smo apostola Jakova kako poziva kršćane da ne zataje u pomaganju potrebitim ljudima. I on navodi posve konkretne primjere: nedostatak hrane i odjeće. Tu treba najprije pomoći, a onda se truditi otkloniti razloge zbog kojih netko nema ni hrane ni odjeće. Tu je nama odličan primjer sv. Martin, zaštitnik naše župe. On je konkretno pomogao čovjeku ugroženom od smrzavanja: odrezao mu je polovicu svoga plašta. Nije ga prvo ispitivao: zašto je u takvom stanju; nije ga prekoravao zašto tako slabo obučen hoda po toj hladnoći – jednostavno mu je pomogao tako kako je tada mogao: polovica plašta tebi, polovica plašta meni, pa se obojica nećemo smrznuti.

I apostol Jakov završava svoj poziv kršćanima tvrdnjom kako će na taj način: čineći dobra djela, svaki kršćanin najbolje pokazati i dokazati svoju vjeru. U takvom prakticiranju života lakše ćemo uspijevati ako ćemo se češće s uskrslim Isusom družiti: nadahnjivati se njegovim djelima i jačati se njegovom pomoći. Pa i u našem običnom ljudskom druženju je tako: ako se s nekim češće družimo, lakše zamijetimo što je potrebno činiti i dobivamo snagu to stvarno i učiniti. Tu se može primijeniti i ona izreka: daleko od očiju, daleko od srca. A ako smo daleko od srca, onda će i naše ruke biti daleko i neće moći pomoći.

Zato: budimo blizu Isusu da mognemo biti dobri bližnjima.