Životom pokazujemo tko ja za nas Isus Krist

12. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

 Na ispovijedi se više puta može čuti samooptužba nekog vjernika da nije bio sabran u molitvi. Eto, danas su ti vjernici čuli utješne riječi da i Isus nije bio sabran u molitvi. Naime, usred molitve on je upitao svoje učenike: „Što govori svijet, tko sam ja?“ A Isusa je zanimalo nešto važno: ‘Što svijet misli o njemu‘? Posve sigurno je i sam Isus više puta na svoje uši čuo što svijet misli o njemu, ali ga je opet zanimalo što će mu o tome reći njegovi učenici jer, jednostavno, ‘više uši više čuje‘. Da li je Isus čuo ‘nešto novo‘ od apostola ili su mu ta sva ljudska razmišljanja o njemu već bila poznata ne znamo, ali znamo da te odgovore apostola Isus nije nikako komentirao. Isus je jednostavno nastavio s pitanjem: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Na prijašnje pitanje ‘što svijet misli o njemu’ odgovorilo je više apostola, a na pitanje ‘što oni o njemu misle’, odgovorio je samo apostol Petar. To je onaj Petar koji je i inače često imao inicijativu, koji se junačio pred Isusom i apostolima o svojoj vjernosti Isusu. Očito je Isus bio zadovoljan Petrovim odgovorom premda ga nije pohvalio za taj odgovor nego je rekao svim apostolima neka ‘o tome nikome ne kazuju’.

Zbunjujuće je i nama skriveno zašto je Isus zabranio apostolima da ‘to ne kazuju ljudima‘. Možda zato što je odmah nakon toga Isus najavio kako će On, taj ‘Božji pomazanik‘, mnogo trpjeti, čak biti ubijen, i onda uskrsnuti. Neshvatljivo je, pa zato i neprihvatljivo, nama ljudima da ‘netko Božji’ može trpjeti, da ‘netko Božji’ može u životu loše prolaziti. Ne mora, a ipak prihvaća! Probajmo se sjetiti da ipak ima nečeg takvog među ljudima: netko tko prihvaća trpljenje, iako to ne bi morao, a prihvaća jednostavno zato jer voli, jer ljubi. To su roditelji koji odgajaju svoju djecu za prave ljude i istinske kršćane, premda od te svoje djece često ne dožive ‘uzvraćenu ljubav‘. To su supružnici koji žive radosti i teškoće zajedničkog života, osobito onda kad nastupi ‘suhoća ljubavi‘. ‘Biti skupa‘ i onda, i ne rastati se. Eto, valjda, i jednog od razloga zašto se mladi ljudi našeg vremena teško odlučuju na brak i obitelj: u tome gledaju trpljenje, služenje onom drugom… a oni bi da se njima služi. I onda si ‘sačuvaju život’ od napora i trpljenja, ali ‘pod stare dane’ shvate da su život zapravo ‘izgubili’, potrošili su ga na nešto što će morati ostaviti jer se ne može u vječnost preseliti. A članovi obitelji s kojima smo život proživjeli, nakon smrti se sele u vječnost – i tamo ‘oni prvi’ čekaju ‘one kasnije’, dok se svi u vječnosti ne skupe. U vječnost prelaze samo naši bližnji i naša dobra djela. Da, treba imati ne samo uši da se ta Isusova poruka čuje, nego treba imati i ‘srce’ da se ta Isusova poruka prihvaća i živi.

Na kraju današnjeg evanđeoskog odlomka Isus pokazuje krajnji ‘antitalenat‘ za reklamu i privlačenje pristaša. Čujmo još jednom: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti.“ Isuse, kakav ti je to poziv na nasljedovanje: da te ljudi slijede u nošenju križa. No, Isus ipak u ponudi trpljenja nudi i cilj življenja: naći život. Očito ne onaj život koji se izgubi: zemaljski život, nego život koji se uskrsnućem dobije: vječni život. Dakle, za samo pozemljarski život Isus nije ljudima niti zanimljiv niti potreban.

Upravo zato je važno da Isusovi učenici znaju ‘što svijet misli i govori o Isusu‘, jer ako znaš to mišljenje i govor, onda možeš ponuditi svoje mišljenje i govor. Jer mnogi si ljudi misle da su kršćani već samo po tome da su kršteni… neki drugi si misle da iz kršćanske vjere mogu izdvojiti i prihvatiti samo ono što im se čini ‘logično’, ono što nekako spada u ‘suvremeno shvaćanje svijeta’. Osobito se to može primijetiti u raspravama i komentarima uz nedavnu peticiju da se ‘brak ustavom proglasi kao zajednica muškarca i žene‘. Baš su riječi današnje poslanice sv. Pavla mnogima poslužile da sve ljude ‘izjednače‘ jer taj apostol piše, kako smo čuli, među ostalim i ovo: „Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu!“ Doista moraš biti ‘navijački‘ raspoložen da u tim riječima pročitaš Pavlovo dokidanje razlike između muškaraca i žena. Pa kako bi sv. Pavao mogao to tako napisati kad na počecima Svetog Pisma tako jasno piše da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko?! Sveti Pavao doista ovime ne dokida razliku između muškaraca i žena nego samo naglašava da pred Bogom nije prednost biti muško ili žensko. Nije prednost niti biti ‘rob – slobodnjak‘, niti ‘Židov – Grk‘, a to su zapravo najprepoznatljivije skupine ljudi onog vremena. Važno je po djelima ‘biti Kristov‘, živjeti one vrednote koje je Isus živio i ljudima preporučivao. To je apostol Pavao izrekao rečenicom: ‘Tko je u Krista kršten, Kristom se je zaodjenuo‘. Drugim riječima rečeno: kršćanin mora biti prepoznatljiv da je kršćanin: po životu, po djelima. I tako ćemo onda ovaj život koji ćemo na zemlji sigurno izgubiti po uskrsnuću ponovno za vječnost zadobiti. Za to pak vrijedi živjeti!